And now for something completely different

Ali
kakve veze ima svetinja islamska s montipajtonovcem?! Nažalost, moram pročitati
cijeli tekst, a ne kao i obično samo naslov i ono debelo otisnuto odmah ispod,
pa ajde, blablabla.

Gubim,
međutim, koncentraciju nakon par redaka, lovi me paranoja, mehanički se ustanem
sa stolice, napravim dva (nikakav poseban razlog ne postoji zašto samo i baš
toliko, ne) kruga oko stola, uspijem ne porušiti ništa izloženo na njemu. Osim
novina, keksa i dve fete kruha preostale od doručka. Dobra statistika za jutro,
stvarno. Vraćam se na uznemirujuću informaciju koja me unervozila više negoli
inače. Osjetim premještanje vlastitih dijelova tijela s jedne stranu na drugu,
nimalo prijatno, jok. Selidba organa, dobar naslov za kakvu knjigu, a?

Koncentriram
se nanovo, težak je to posao, mentalni posao zahtijeva previše od mog
jednostavnog mozga. Šuljam se oprezno novinskim člankom poput gerilca među
nacijima, naoružan tek britvicom mach3.

Ko
za vraga, s ulice nema za čuti utješne dernjave djece ili glasova opravdano
uspaničenih roditelja koji pozivaju policiju nakon što im potomak nije viđen
već punih minutu i 16 sekundi, svi jure amo-tamo, dinamika je života narasla u
svima, želudac boli iako se ta tragedija ne događa sad baš meni, osumnjičeni se
privode u stanicu, primjenjuju se poznate metode uvjeravanja ne bi li se
izvuklo priznanje, ali akcija se prekida 24 sekunde nakon dojave jer se offspring izvuklo ispod parkiranog Volva,
istina malkice očađeno i šmrkljavo, ali i dalje s tvrdoglavim manjkom želje da
objasni svoje neprilično ponašanje, blamažu priređenu svojim nepažljivim
stvoriteljima koji su se zaigrali pred evo skoro 2 godine i 9 mjeseci. Ničeg
nema, utihnulo je sve. Jeza me prožme. Ili je to bila tjeskoba?

Promijenim
lokaciju u stanu, iz kuhinje u dnevni boravak, vrlo precizno, ako hoćete,
zapravo je riječ o naslonjaču. Da mogu ispružiti noge. Preko stolića. Niskog,
zgodnog za držanje svih dva samoupravnika (remote controle, op.a.) i čikobernice.
I para nogu, da. Bez ukrasnih krpica na njemu, ofkors.

Iscrpljen,
prokopam si olovkom uho iz kojeg mi navodno često smrducka, ali ne bude mi
lakše, onaj crv zvan Terry Jones me mami i poziva da pročitam tekst do kraja.
Džizs, da sam barem pas. Ne bi znao slova i čiča-miča! Jaoj. Pa još dva puta
isto. Da se napravim ludim? Kao, ono, kužiš, ne čitam pa ne znam niš? Ako tako
odlučim mogu ignorirat i sljedeći svjetski rat. Pretpostavljam da bi se, ne
znam zbog čega baš tako ali ne bi me iznenadilo, mogao zvati Posljednjim.
Istina, paradoksalno mu je ime jer netko bi ga morao preživjeti, a šanse su
prema dostupnim podacima o deliriju gomilanja nuklearnih poslastica stvarno
minimalne, da bi ga okrstio takvim, zar ne? Ali pustimo sad puko teoretiziranje
onima koji su zaduženi za tu vrstu djelovanja. Naprimjer arhitektima.

Opterećen,
shvaćam sve unaprijed – Bradburyijevo vrijeme spaljivanja knjiga kojim je
ismijavao njemačku potrebu za pročišćenjem arijevskih sivih ćelija se vraća!
Uvodnik novom, ovog puta stvarno konačnom, holokaustu potpisuje sam genij super
zezancije, junak moje mladosti (osim Ričija
Blekmora, Džimija Hendriksa, Đonija Ramona, Artura Klarka, Stiva Đounsa, Mika
Đegera, Šerloka Houlmsa, Spoka, Kapetana Bijonda) koji je zajedno s Johnom
Cleesom, Grahamom Chapmanom, Terryijem (ali ne inkrimiriranim već) Gilliamom,
Ericom Idleom i Michaelom Palinom činio trupu koja je otkantala zdravi razum u
korist izvanvremenskog humora!

Od
oduzetosti grickam nokte, ali sam ih prethodno podmazao Nutelom, pa ne mogu
reći da su neukusni, te se želim prisiliti na dovršavanje čitanja započetog
članka. Na kušnji mi je pažnja zbog niza drugih zavodljivih aktivnosti koje su
mi na raspolaganju poput paljenja i gašenja televizora, natjeravanja komaraca
po sobi, premještanja usisavača na manje vidljivo mjesto, svrdlanja po
gingivama, pogađanja gradova na Ž, izbrijavanja cijelih prsa.

Zabrinem
se i opravdavam/objašnjavam sebi Terryja (Jonesa, ne Gilliama, op.a) – možda je
moguće posjedovati dvije kvalitete istodobno? Na jednoj strani ismijavaš
licemjerno konzervativno društvo, na drugoj pripadaš ekstremnim karikaturalnim
spodobama koje ne toleriraju ništa drugačije od samoga sebe? Pritom se
zaklanjaš božjim zapovijedima?

Ne,
ne i ne. Ništa ne umiruje moj strah blentavog sisavca i tu nepodnošljivu
perspektivu super razočarenja, pa do vraga, ajde da konačno dovršim s čitanjem
novinskog stupca i prestanem nagađati koji mu se drek pomutio u glavi!  Probijam se kroz tekst. Ha! Amerikanac, vođa
kulta, čitam dalje, pištolj mu uz bibliju stalno, mrzi sve osim onih 50-ak koji
ga slijede i vide kao spasitelja! Enigma razriješena! Život opet ima smisla!

Glupa
samo koincidencija, istoimeni pop-fanatik versus monty jones! Opet sam
slobodan! Dobar je to osjećaj spokoja i blagosti koji me obuzima!

Tako
znači funkcionira mozak? Konstruiranjem zavjera i povezivanjem krivih točaka u
pogrešan zaključak? Pa, bome, valjda se tako rađa i ljubomora, ona nelagodna
predodžba o nesigurnosti i bezvrijednosti koja nas svakoga katkad obuzme, što
mislite?

Ali,
dobro, bitno je da nacisti poput onog američkog Jonesa, koji je na koncu ipak
odustao od huškačke zamisli, stvarno jesu manjina, i da se njegovi idioti
sljedbenici zasada nisu proširili dalje od njihove svete kuće. Do vraga s njima
svima. Pa da.