Začinjavac domaće rock-fotografije
Naravno, odgovor je
potvrdan. Međutim, što bismo od tih gitara i njihovih ponosnih vlasnika, kojima
su se tijekom svirke njihale prve buntovne mladenačke frizure, prateći tonove
što su stizali iz ručno izrađenih pojačala, što bismo od njih danas mogli
vidjeti da nije bilo uređaja zvanog – fotoaparat?
Taj
odgovor kao da je mnogima već ponešto manje jasan. Kojega god mladca u akciji s
električnom gitarom promotrili na kakvoj staroj snimci, nerijetko se zaboravlja
kako je naš pogled moguć samo zato što se u blizini gitariste našao – fotograf.
Tamo gdje to nije bio slučaj, nema vizualnog svjedočanstva, pa samim tim, vrlo
često, ni dokaza da je električne gitare u nečijim rukama uopće bilo. A što
nije zabilježeno, kao informacija je osuđeno na nestanak.
Priča o riječkim Uraganima, također o
dobrom dijelu ostalih riječkih rock-družina iz šezdesetih, na svu sreću,
drukčija je. Ponajprije zahvaljujući čovjeku koji je cijelo mladenaštvo bio
okružen gitaristima, bubnjarima i mikrofonima, ali se nikad nije odlučio
prihvatiti izazov te vrste. Umjesto zvučnih tonova, njega su rock-veselicama
privlačili vizualni tonovi koje je mogao dobiti na foto-papiru.
Za sve su krivi Uragani
Gdje počinje priča o Anti Škrobonji? Rekosmo, tamo
gdje i saga o prvim riječkim, hrvatskim i jugoslavenskim, koristimo se onodobnom
terminologijom, vokalno-instrumentalnim sastavima. Škrobonja je bio svjedok,
štoviše sudionik rađanja i višegodišnjeg djelovanja grupe Uragani. Priča o tomu
vuče za rukav u Sušačku gimnaziju i tek načete šezdesete, kada na gimnazijskim
hodnicima skupina školaraca započinje pokazivati zanimanje za rock-ritmove što
su pristizali s druge, nedaleke talijanske strane granice. Da dečki misle
ozbiljno, potvrdit će skoro uzimanje instrumenata u ruke i osnivanje školskog
sastava.
Prijevoz opreme za nastup Uragana, snimljeno pred Via Romom (A. Škrobonja)
Premda su pohađali Sušačku gimnaziju, nisu svi učenici
stizali iz tog dijela Rijeke. Za razliku od učenika sa Sušaka, Ante Škrobonja
je krenuo u Gimnaziju s druge strane grada, s Belvedera. Za razliku od
vršnjaka, umjesto gitare ili bubnjarskih palica, u njegovim se rukama našao
fotoaparat marke Kijev, što ga mnogi fotografi smatraju nekom vrstom
sovjetske/ruske inačice, da ne kažemo kopije Contaxa. Škrobonja prvih dana
1962. uzima u ruke novonabavljeni Kijev, te gimnazijsku rock’n’roll bandu
počinje kontinuirano snimati.
– Prvi probni snimak te glazbene ekipe – sjeća se
Škrobonja dok smo razgovarali u njegovu uredu na riječkom Medicinskom
fakultetu, gdje je donedavno radio kao redovni profesor i znanstveni savjetnik,
a to isto je bio na Medicinskom fakultetu u Splitu – napravio sam početkom
veljače 1962. godine. Društvo se tada već nazivalo Uraganima i imalo je iza
sebe prve nastupe. Grupa je djelovala u sastavu: Dario Ottaviani (solo gitara),
Milan Marčan (ritam gitara), Marijan Peharda (klavijature), Sanjin Kajba (tenor
saksofon), Zvonko Šepac (kontrabas) i Ratko Štiglić (bubnjevi). Kijev nije bio
aparat velikih tehničkih mogućnosti, ali je uspješno služio svrsi. Dečki su
bili pravi bend i razmišljali su poput profesionalaca, znajući kako treba
izgledati, pa su svi došli u trapericama i istovjetnim sakoima – govori
Škrobonja.
Traperice nisu ideološki neprijatelj
Što je u doba razmjerno ranog socijalizma značilo
imati traperice, našem današnjem čitatelju, okruženu sveopćom konzumerističkom
euforijom, nije lako predočiti. Prema Škrobonjinim riječima, pogrešno je
mišljenje mnogih da su traperice smjesta doživljavane kao odjevni simbol
tinejdžerske pobune protiv roditeljske kulture, time i svih autoriteta.
– U najranijoj
fazi oficijelni krugovi još nisu stigli biti zgranuti novotarijama te vrste i
nisu stigli prema njima zauzeti ideološki stav. To je možda i logično, riječ je
o vremenu u kojem ne postoje Beatlesi, priča o rocku još je u povojima. A
traperice u Jugoslaviji još uvijek su bile velika rijetkost, pa se vlast nije
morala njima ni previše baviti. Riječani su u tomu bili u prednosti. Zahvaljujući
blizini granice i brojnim sugrađanima-pomorcima, do gramofonskih ploča, tiskanih
magazina i ostalih proizvoda važnih za razvoj ovdašnje rock-kulture lakše smo
dolazili od ostatka države. Kada je cijeli naš gimnazijski razred stigao na
Zagrebački velesajam u trapericama, u Zagrebu ih je imao malo tko, pa smo, u
njih grupno odjeveni, bili vizualna senzacija – kaže Škrobonja.
Član benda premda ne svira
Otkud fotoaparat u rukama gimnazijalca s Belvedera? U
okviru Osnovne škole Kozala, koju je pohađao, djelovala je Foto-sekcija, pa je,
zahvaljujući njoj, fotoaparat prvi put došao u Škrobonjine ruke već 1958. Da to
neće biti bez vraga, moglo se naslutiti iz podatka kako je malim tajnama
snimateljskog zanata klince učio nitko drugi do Viktor Hreljanović, jedan od
najuglednijih riječkih meštara objektiva, majstor fotografije. Konačan učinak?
Počinjući snimati Uragane, Škrobonja će, i ne znajući to, okrenuti novu
stranicu pop-kulture na ovim prostorima, postavši – prvi rock-fotograf na
području tadašnje države.
Sonori (snimio Ante Škrobonja)
Njegovo usmjeravanje objektiva prema rocku, naime,
nije bilo nešto stihijski i usputno, kao što je to npr. novinskim snimateljima
koji su se na kakvu rock-događaju znali i znaju naći tragom povremenog
redakcijskog zadatka, po načelu: jučer tržnica, danas politički skup, sutra
nogometni susret. Kad je Škrobonja smjestio Uragane u objektiv, oni mu otud
nisu izlazili sljedećih desetak godina, skoro do kraja njihova postojanja
(1971.). S grupom će od samog početka toliko srasti da će ga glazbenici
smatrati članom benda.
U tih desetak godina pratit će ih na gotovo svim
nastupima širom onodobne države, počevši od riječkog Amaterskog kazališta
Viktor Car Emin – gdje su umjetnički život započeli Mustafa Nadarević, Lela
Margitić, Koraljka Hrs i druga imena domaće glumačke scene, a Uragani od 1961.
vježbali i redovito nastupali – i brojnih ostalih riječkih plesnih prostora
(Uragani nisu poštedjeli svirke niti jedan). Škrobonja je s njima u Bitoli,
gdje su riječki električari na Festivalu bratstva i jedinstva 1962. senzacija
prve vrste (jedna od Škrobonji najdražih snimaka je ona s bitolskim
transparentom „Uragani prvaci!“), također u Opatiji, Crikvenici, Zagrebu, Rabu i
drugim gradovima. U nešto dalja mjesta putovalo se vlakovima Jugoslavenskih
željeznica, ne jednom spavajući na njihovim podovima.
Fotografirajući Uragane do 1971. godine, kada će se
privremeno odseliti i s Kvarnera u Vipavu, Škrobonja je snimio tisuće fotografija
te pionirske hrvatske i jugoslavenske rock’n’roll grupe. Među njima je mnogo
onih na kojima su Uragani ovjekovječeni kao vladari pozornice i plesnog podija,
uključujući razdoblje kad je grupa od instrumentalne družine postala VIS, s
pjevačima kalibra Saše Sablića i Dalibora Bruna. Nije mnogo manje ni
fotografija iza pozornice, s putovanja, druženja s „konkurentskim“ bendovima,
te u sličnim neformalnim situacijama.
Snimio cijelu gradsku scenu
Kako su izgledala snimanja? Jedan detalj govori
podosta. Poput današnjih kamera, Kijev je imao pridodanu bljeskalicu, te akumulator
prilično ograničena kapaciteta, pa je Škrobonja nakon svakog snimka morao
juriti do utičnice da bljeskalicu iznova napuni, a onda hitro natrag. Kijev je
nakon dvije-tri godine dopunjen češkim Flexaretom, potom mu u ruke 1969. stiže
istočnonjemačka Exakta s izmjenjivim objektivima. Bila su to skupa oprema, a mladić ih nastojao
isplatiti snimanjem maturalnih zabava i sličnih događanja.
Došavši kao fotograf na glas, Škrobonju su rano počeli
tražiti s raznih strana, pa mjesto pred njegovim objektivom Uragani ne jednom
prepuštaju drugim riječkim grupama iz pionirske faze domaćeg rocka. Njegova
arhiva iz šezdesetih danas uključuje snimke Kockara, Sonora, Sirena, Sinova
mora i drugih. Dio snimaka u doba kad su te grupe bile aktualne objavljivao je,
a među redovitijim naručiteljima
njegovih snimaka bila je redakcija u ono doba popularnog glazbenog magazina
Ritam iz Novog Sada. – Dobro su plaćali – sjeća se danas.
Uragani (snimio Ante Škrobonja)
Škrobonja nije dosad priredio niti jednu izložbu
fotografija iz svoje rock-kolekcije. To je tim neobičnije zna li se kako
izložbi u njegovoj radnoj biografiji ne manjka. Premda mu je životno
opredjeljenje s vremenom postala medicina, fotoaparat nipošto nije gurnuo u
zapećak. O tomu u njegovim rukama svjedoči prva riječka titula AIFA majstora
fotografije, zaslužena i nizom od dvadesetak samostalnih izložbi u Rijeci,
Kopru, Poreču, Splitu, Zagrebu, Rovinju, Novom Sadu, Ljubljani, Novoj Gorici…
Tomu valja pridružiti izlaganja na skupnim izložbama, kojih je dvjestotinjak.
Nije teško pretpostaviti, rock-fotografija tu je poodavno ustupila mjesto novim
tematskim interesima. Škrobonja je bio
članom riječkih foto-klubova Color, Jadran i Rijeka, u društvu takvih
uglednika objektiva kao što su Fernando Soprano, Gjergj Mjeda, Duško Žorž, Egon
Hreljanović, Đoko Milekić, Ranko Dokmanović, Ljiljana i Andrea Zuanni te ostali.
Premda je danas jedan od rijetkih fotografa s titulom
doktora znanosti i do nedavnog je umirovljenja imao mnoštvo fakultetskih obveza
– na Medicinskom fakultetu je primarno vodio kolegij Povijest medicine, specijalist
je medicine rada, također urednik stručnog časopisa Acta medica historia adriatica
– nije prestao snimati.
Ipak, ma koliko ta činjenica bila pohvalna, teško se
oteti dojmu kako neki stari dugovi čekaju nenaplaćeni. Začinjavac
rock-fotografije na tlu Hrvatske i bivše države još nije doživio da se
kronološki prvi dio njegova opusa vrednuje na način koji to zaslužuje. A
rock’n’roll ne trpi zapećak, njegovo je prirodno mjesto reflektorima
osvijetljena pozornica.
Podijeli na društvenim mrežama