Apolitični bues

Kada su, međutim, utihnuli dojmovi
stotinjak nezadovoljnika s protuantifašističkim, sukladno retorici i politici
stanovitih samozvanih pravednika a možda već i samopridodanoj ulozi vigilanata,
parolama pred nacionalnim kazalištem isplivao je jedan romantični prijedlog. Apolitičnog
karaktera. Nek’ se ulica, malena od par metara jedva, zove imenom Milana
Mladenovića! Da citiram jednog sabornika iz vladajuće stranke, dižem obje ruke
samo da prijedlog prođe. Pokušat ću razložiti zbog čega.

Evo
se ponavljam, pozivom na razgovor s gore navedenim visokim dužnosnicima našeg
grada zaista sam predložio pred samo nekoliko godina da se ustupi jedna manja
ulica i nazove je se imenom Grupe Paraf, namjesto, čajaznam, Gusarske ili
kakogod se zove ona tamo kod taksista pa iza.

Neovisno
o tome, jer ideje imaju najneobičnije puteve nepredvidljive kao i božje istine
uz pripadajuća tumačenja, jedan moj dragi kolega, usput također dijelom ove
naše male redakcije glasila čije retke upravo čitate, predložio je pak da se na
mjestu gdje su ondašnji mulci u sastavu Zdrave, Pjer i Valter po prvi puta
razvukli kabele i zaroštali tako glasno da je proglašena opća opasnost jer se
činilo da su nas Sovjeti upravo okupirali baš kao i Čehoslovačku desetak godina
ranije, nazove Parkom Parafa! Velidovu ideju bih podržao promptno, dakako.

Iako,
ja bih još i više volio živjeti na adresi Paraf s kućnim brojem 23, 51000
Rijeka. Pa makar mi tu dolazili samo računi za komunalije, opomene za
neplaćanje i parkiranje na zabranjenom mjestu, pozivnice za svečano cvikanje
vrpci i nepodnošljive količine šarenih PR materijala supermarketa upravo
otvorenih u vašoj blizini.

Osobno,
nisam naravno se sam sjetio toj posveti. To su već napravili u Njujorku, gdje
je 50 metarska uličica dobila ime Joeyja Ramonea. Pomislio sam, ej! pa i kod
nas je na sličnu foru počeo cijeli taj sociološki movement, pa zašto ne bismo povukli paralelu između naša dva lučka
grada? Naivno sam to upravo onako izložio, s tek nešto malo pretjeranim zanosom
u glasu. Ubacio sam također kako Bitlsi imaju cijeli niz ovoga i onoga po
Liverpulu. Da ostavim jači dojam. Kao, ono, ne, jel da, i to… Međutim,
objašnjeno mi je da za to postoji cijeli niz birokratskih prepreka i zavrzlama,
i nehotice sam, usred izlaganja počeo nezaustavljivo zijevati, jer me počela u
samom startu gušiti i uspavljivati ta zastrašujuća bajka s vrlo neizvjesnim, a
slutio sam vjerojatno i nesretnim, krajem.

K
tome tu postoji još i nekakva komisija za preimenovanje ulica i trgova i
bohtepitaj ča sve ne, u svakom slučaju vrlo teško do umjereno privlačan i
šarmantan svijet o toponomastičkim avanturama za jednog nedovoljno agresivnog
tipa poput mene.

No
kako sam negdje načuo da je virtualni svijet, iz kojeg dolazi i ovaj portal,
vrlo moćan, da se tu organiziraju nekakva tajna društva koja se zovu mrežama,
putem kojih informacije putuju fiju-fiju! brzinom, prosljeđuju se podatci,
razmjenjuju misli (!), i da, katkada samo golišave fotke, te da one (ne fotke,
ne) ponekad mogu funkcionirati i kao polulegitimne peticije, ponadao sam se
inicijativi dati novi poticaj.

Bit
ću vam iskren. Proveo sam, u eksperimentalne svrhe, privatnu pilot-anketu, na
istina ne baš reprezentativnom uzorku, među tri volontera koji su mi se zatekli
na putu. Rezultatima nisam osobito zadovoljan. Prva žrtva bila je mama,
otpjevao sam joj odijela čizmi-čizmice o
je, ali nisam u njezinom pogledu iščitao raspoznavanje, tek je preko mog
ramena rastreseno pratila slijed događaja u Klarinom izvoru, pa se nije
izjasnila ni za ni protiv moje ideje. Zaračunao sam si to u minus. Dovraga, ko
će te izdat ako ne tvoji najbliži!

Sljedeća
se našla na spisku mlađa kolegica, visokoobrazovana, zaposlena u edukativnom
sustavu RH, koja me je pažljivo saslušala, klimajući glavom sažalno u mom
smjeru, puna suosjećajnosti obećala je dati mojoj inicijativi svoju punu
potporu. A onda joj je zasvirao mobitel. Klapa Škampi otkrivala je ostatku
domovine ljepotu dalmati’skog ruralnog kamena. Drugi minus. Okrenuo sam se na
peti i šmugnuo prema frendu koji ima veću i potpuniju kolekciju riječkog rocka
od mene. To će reći da mu ne fali ploča od Arkane. Dobro je. Bez oklijevanja je
rekao, citiram: jebotejaštametopitaš!
K tome je još dodao nekoliko radikalnih zamisli oko iznuđivanja izmjene naziva per la cosa nostra uz ponudu razbijanja,
ali samo u slučaju, naglasio je, ukoliko se to pokaže potpuno neophodnim,
noseva. Eh, to mi nije padalo na pamet kao moguće rješenje, ne. Al, svejedno,
krajnji rez na koncu je pokazao
sljedeće: 1 za nasproću 2 ni-simo-ni-tamo, ča bi se moglo
protumačiti suzdržano, dakle – kontra.

Evo,
dakle, vidite nije baš krenulo obećavajuće, pa sam se dakle htio umiliti na
neki način svima koji posjećuju Moju Rijeku, rubriku Kolumne, da se izjasne s
plusom ili minusom oko problematike, ili kako bi to novokomponirani žargon
sažeo, amerom i rusom. Anonimno, dakako.

A,
da, obećao sam vam navesti razloge zbog čega se zalažem za preimenovanje Neke
ulicu u ovu Drugu. Pfuu, ma Parafi su… ej, nema tih riječi, bolje im ploče
sviraju u obranu gornje teze, pa stoga samo, pliz, kad stignete proslijedite
link na ovu stranicu svima koje poznate, možda polučimo kakav učinak i
postanemo u dogledno vrijeme normalno, ratom i nacionalno upitnim herojima,
neopterećeno društvo.

Peace&Love,
Vava