Autor: Vlado Simcich

Zvuk bubnjeva koji podsjećaju na udarce malja, distorzirane gitare+probušeni zvučnik, muljavi bas i, ukoliko je bilo mašte, klavijature s natpisom Tigar uglavnom su krasile klasičnu postavu rock benda iz naših krajeva. Moglo bi se dvojako tumačiti ova slika – onako kako sam je viđao krajem sedamdesetih, očima tek tinejdžera, kao nečeg najvećeg i najvažnijeg i pomalo zastrašujućeg (rokenrol mora biti opasan!), ili s druge strane kao vršnjaka ovih svirača koji su me posredno odgajali i učili što život može značiti.

Čitajte dalje

Svojedobno je Samuel Beckett ponudio lijepu utjehu, ne ekskluzivno dakako, rock bendovima bez obzira odakle su dolazili. ‘Uvijek se trudite. Uvijek razočarajte’, napisao je Irac 1983. ‘Ne deprimirajte se. Pokušajte iznova. Razočarajte ponovo. Ali razočarajte još više’.

Čitajte dalje

Postoje najneobičnije teme koje često, bez obzira na njihovu slabo korisno isplativu primjenjivost u praksi, izazivaju polemike, kontroverze, a u moderno vrijeme i ispaljivanje velike količine nesnošljivosti (iako je mržnja najpreciznija odrednica, no ostavimo se sad nijansiranja sivog) na portalskim forumima.

Čitajte dalje

Anđela Jurkasa mnogi znaju po činjenici da je autor publicističkih hit izdanja ‘Bez rocka trajanja’ (2010), ‘Soundtrack života – samopomoć glazbom’ (2011), ‘Off the Record – priče sa svijetle strane’ (2012), kao i pjesničke zbirke ‘Volim te’ iz iste godine. Posljednjih je godinu dana u suradnji s regionalnim izdanjem Rolling Stone u funkciji novinara. Osim ovih ‘sitnica’ nabrojenih u uvodnim rečenicama Jurkas se deklarira i kao: 1.glazbenik, do sada je objavio dva albuma koji prate knjiška izdanja Soundtrack života i Off the record, nova dva solistička su u pripremi, kao i sasvim novog glasnog glazbenog projekta kojem ne otkriva ime, te također odnedavna je svom CV-u dodao i status, 2. redatelja. I, 3. glumca. I… Ah, dovoljno za intro, zar ne? Najbolje da svoju svestranost i potrebu multitaskinga pojasni osobno…

Čitajte dalje

Sinoć sam imao čudan san. Sjedio sam u Dvorani mladosti, kad se preda mnom pojavio Gary Brooker. Pod rukama su mu blještale bijele i crne tipke, u savršenoj harmoniji posložene na velikom koncertnom klaviru koji su upravo dostavila samo dva muškarca. Klavir je, predimenzioniran mi se učinio, inače u vlasništvu muzičke škole i uz njega se dobivalo ženu-čuvaricu instrumenta. Bila je zadužena za okretanje notnih stranica i popravljanje besprijekorne šminke na svom licu. Odjevena u usku crvenu haljinu, uvijek je na vrijeme prstima intervenirala pri okretu sljedeće stranice.

Čitajte dalje

Na nedavno održanoj tribini u sklopu vRIska postavljeno mi je intrigantno pitanje: kako stoje lokalne kantautorice u kontekstu nacionalne glazbene scene? Nakon što sam ne osobito pažljivo razmislio zaključio sam – tanko. A onda, uz negodovanje iz publike, popravljam tu negativnu sliku jer mi gledateljica dobacuje ‘pa šta je s Meri?’. I zaista, Trošeljicu se valja uzeti u obzir te deficitarne kategorije. Iza sebe ima jedan vlastiti album (Uzmi šutnju, 1997.) , i vrlo vjerojatno nekoliko spremnih za objavu. Dal će isti naći put prema izlazu stvarno mi je teško spekulirat. U nastavku rasprave pokušalo se još nekako nadodati toj top 1 listi poneko ime, ali jednostavno nije išlo. Podsjećalo bi previše na prekjučerašnju sarmu podgrijanu u mikrovalnoj.

Čitajte dalje

Nijedna rock scena ne bi mogla stasati, a kamoli izaći na nacionalne granice, kad ne bi imala najmanje jedan lokalni audio studio u kojem je učila prve korake. Katkad je taj iznimno skupi prostor služio i za suočavanje svladavanja magičnim četvrtim akordom. No to su ipak bili rijetki trenuci koji su eventualno ovisili o hirovima pojedinaca i trenutnom nadahnuću samom činjenicom da se nalazite u pravom tonskom studiju. Najčešće se ipak događalo da je skupina građana okupljena pod nazivnikom ‘band’ odsvirala točno onako kako je vježbala u garaži ne odstupajući ni pedlja od tog rigidnog koncepta bez obzira na pružene tehničke uvjete u kojima su se zatekli.

Čitajte dalje

Svaki grad ima svoj vlastiti mit. Ali ne onaj iz duboke prošlosti kad kao npr. Vid postaje svecem jer spašava Rijeku od najezde bijesnih lastavica i skakavaca ili nečeg drugog nadnaravnog, već onaj znatno recentniji i mlađi, utemeljen na relativno realnim osnovama. Povremeno ste, vjerujem, bacili oko na dražesnu seriju redatelja Gorana Kulenovića Crno bijeli svijet, pa ćete se sjetiti one epizode gdje Zagrepčanci, i inače potpuno neskloni glorifikaciji svega neagramerskog (samo još jedna zajedljiva crtica: Rolling stone posebno izdanje sa 100 najboljih albuma ex Yu uvrštava svih sedamnaest longplejki Azre među prvih deset najznačajnijih izdanja), njeguju legendu temeljenu na pričama o inkognito dolasku na doček Nove 1980. godine jedne od najvećih ženskih rock zvijezda svih vremena.

Čitajte dalje

Moja sestra nije uopće škrta. Na riječima. Upravo suprotno. Voli galamit i prepričavat dnevne dogodovštine. Ili se bunit protiv univerzalne nepravde. To joj je omiljena disciplina. U tom je sportu iznimno nadarena za napinjanje mišića protiv Onih kojih ugnjetavaju slabije. Znate već ta hipi prenemaganja. Kako sam mlađi od dotične, nešto je od tih osobina, red je nalagao jel te, valjalo naslijediti, pratiti je u njezinim stopama. Ali napustio sam taj provjereni koncept ne samo zbog pritiska koji se svalio na mene nego zbog njezine – gle paradoksa – šutnje! Koja se ticala odlaska na koncert Ikea &Tine Turner, tu gore na Sušak, tojest u onu Dvoranu koju mnogi koji se tek dosele u Rijeku vole zvati Mladost, iako joj pravo ime sadrži treći samoglasnik na samom kraju, onaj ‘i’ koji zvuči nekima kao apendiks, neželjeni visuljak i višak.

Čitajte dalje