KAD BI’ BIO… Disco Boutique
‘Dragi zeljko! Ja jako volin bjelo dugme. Više od tate i mame. I od sestre. Ona sad viri iznad mog ramena i smije se mi da neznam baš pisat i radim puno progreški. Ali ja ne marim jer mi stalno ploča od tebe svira u sobi. Sestri sam obećo da će ako me odvede u disko di ćete vi doć svirat ona bit na top listi broj 1. Moram nekad lagat. Nikad niko neće bit prije bjelog dugmeta. Moji tata i mama, koje isto volin dosta, vole zafrkavat moju sestru i pitaju je i? kakovi su ti beli putac?, a ona samo nastavi žvakat bazuku i puhat velike balone koji joj poslje puknu i zaljepe joj se po nosu i ustima pa misli da će se ugušit. Mi se onda svi smijemo. Osim nje. Sestra se voli durit i slušat muziku al ne na tiho. Meni je to super a mami koja je stalno doma malo manje. Kad vi dođete tu kod nas u taj disko kod konta ja ću ti dat ovo pismo. Prije toga moram ucjenit sestru da me uzme sa sobom ili ću je izdat tati da puši cigarete s prijateljicama tu dole u parku’.
Čitajte dalje
“Život teče dok se spava”* (1994-2014)
Samo par godina kasnije držao sam u ruci svoju prvu ulaznicu za koncert Stonesa! Minhen, treći lipnja, ’90. Smatrao sam taj dan najvažnijim u životu i tog uvjerenja sam se držao gotovo desetak godina. Napad na Olimpijsko zdanje bilo je organizirano, pažljivo trasirano. Putovalo se punkufer sati do Bavarske, ali društvo u busu je bilo zabavno, dosta njih mlađe od mene, nevino su se unosile boce jeftinog vina u vozilo, pilo se, dobacivale su se budalaste dosjetke, muzika s kazeta je bila prigodna, s etiketom Say No To Mišo!
Čitajte dalje
Debut
S pune dvadesetitri godine konačno sam sebe imenovao u čin aktivnog gitarista – onog koji tu funkciju obavlja i na bini, pred publikom. Od toga mirovina nije obećavala biti veća, ali barem moja upornost nije ustuknula pred ne baš snažnim talentom i mizernim samopouzdanjem. Nikakvom prigodnom slovu nije se prethodno nazočilo, tek sam nazvan da se pridružim bendu koji je upravo primljen na Zaječarsku gitarijadu, iako u lokalnim okvirima teško da je zauzimao iole ikakvu, a kamoli značajnu poziciju na rock sceni. Sveukupno, nakon dva dana nepromišljenosti karakterističnoj za mene, zaboravio sam na prijedlog pa sam na novi upit grupe preko usluga telekomunikacijskih operatera odgovorio pozitivno upuštajući se u avanturu za koju sam se nadao da je privremena i da će joj rok trajanja biti tek do diplome.
Čitajte dalje
Palach za MelankoLike
Čim sam prvi puta otvorio vrata kluba, nećemo se lagati bilo je to na slušaonici AC/DC negdje oko 1980., shvatio sam da sam u novom, svom privatnom, dnevnom boravku. U tom neobičnom trenutku za moju sasvim promašenu karijeru dijelio sam slično mišljenje s većim brojem nazočnih u prostoru iz kojeg tek što nije krenulo reproduciranje, ispostavilo se kasnije, tek jedne jedine ploče od gore spomenutih Australaca, Let there be Rock. Stolovi, u funkciji ugostiteljske usluge držanja pića u bocama s pripadajućim čašama ispunjenim sadržajem tekućina bezalkoholnog i suprotnog karaktera, su uglavnom bili prekriveni kockastim uzorkom, ali ne ovog kič domoljubnog tipa, već klasičnog pepito s dosta masnih i mokrih mrlja po sebi.
Čitajte dalje
VINIL je kao i rock FINIL
Prije negoli sam se upustio u eventualno oživljanje prošlosti, neposredno pred početak pisanja ‘Srca od gume’, prekopavao sam po bilježnicama iz vremena osnovne i srednje škole. Ondje su uglavnom izvedeni ‘crteži’ logotipova mojih najdražih rock bendova iz tog razdoblja, faza kada se nisam umislio da ću postat autor stripova niti likovni umjetnik, niti slučajno! Naprosto, riječ je bila o iskrenom i naivnom obožavanju, i nada da će ono potrajati malo manje od nekoliko stoljeća, kao i želja da će vremenom repertoar na maturalnim zabavama i ekskurzijama zamijeniti pjesme koje zaista zaslužuju biti evergrinima, izgurati s trona one nepodnošljive mišekovačelepebrenevesnizmijancenedeukradene (s)hitove.
Čitajte dalje
‘Što je život nego spektar
… i što je muzika nego li sam život’. Baš tako zvuči, u nešto slobodnijem prijevodu, sintagma zapisana na albumu za koji pretpostavljam da većina iz moje generacije posjeduje i, dapače, još uvijek zavrti na gramofonu. Iz nekog razloga. Nostalgija bi mogla biti među inima. Ali čovjek koji ju snimio nije samo dobar instrumentalist, već je bio iznimno kreativan, jedan od onih koji vas dirnu najdublje u utrobu i načine vam fizičku reakciju. Promijene vam mentalno i duševno stanje.
Čitajte dalje
Man on the Moon
Prislonio sam oko nečemu što je trebalo predstavljat teleskop. Tata ga je sam složio, nije uzalud bio cijenjeni precizni mehaničar, uskrisitelj otpisanih satova i restaurator pokojnih busola. Bilo je potpuno vedro nebo, a ja sam gnjavio. Jer moralo se čekati da se skroz smrači. Srpanj ne prati ubrzanu dinamiku petogodišnjaka, naravno. Herojski dan za čovječanstvo samo što nije počeo odbrojavanje – 10, 9, 8, 7, 6, i tako dalje do nule. Piljio sam kroz leću, što nije baš osobito udobno, nema potrebe izmišljati, koja me je približila Moru Tišine. Već sam se vidio ondje nogu umočenih do koljena, maska za ronjenje namontirana mi je na čelu, dihalicu sam ostavio u ormaru jer se ondje parkirao nekakav domaći paučić sa svojom, pretpostavljam, mnogobrojnom obitelji. Nek mu je sa srećom u novom domu. Vidiš ča, pita me konstruktor teleskopa. Svemirci!, uzviknem radi štosa, a i zbog razigrane mašte. Svi padnu na foru jer sam uvjerljiv u entuzijazmu.
Čitajte dalje
TUNE in
Okružio sam se trenutačno mnoštvom literature, kako u tvrdim (knjige) tako i u mekim (časopisi) koricama, pretražio svaki kutak roditeljskog doma u cilju pronalaska nekih vrlo opskurnih naslova koji su svojedobno pronalazili svojih pet minuta na mom gramofonu. Neki su izvođači s pravom pali u apsolutni zaborav, možda i zbog mog neshvaćanja, dok je mali broj njih jednostavno ostavljen u stanje mirovanja, što bih najjednostavnije mogao objasniti da su ostali onkraj strasti, zastrti pomrčinom izričaja koji mi je izmicao u onoj mladalačkoj dobi, razumijevanju i toleranciji. To se lako dogodi. Vrijeme kada je jedno mišljenje postojalo i prevladavalo je iza mene, nisam više uronjen samo u boga novog vala ili flower powera (samo naizgled paradoks ovih pravaca) ili hard rocka, pa oslijepljen ne vidim i ne čujem ništa izvan onog što raste do mene. S glazbenim je ukusom tako – nitko ga, uistinu, ne može nametnuti, sam te sustigne! Ali vratimo se zemaljskom rječniku.
Čitajte dalje
Kako da j’ bilo čera, part II, Kantrida, 16.V.1979.
Upravo sam otkrio Jacka Kerouca, vozao se njegovom ‘Cestom’. A pred 358 dana zaključio sam status pionira, te stekao epoletu omladinca noseći je već evo cijelu godinu minus tih sedam dana. I ne samo to. Sprašili su me, samo još koji dan kasnije, i iz osnovne škole. No prije Velikog otpuštanja još je valjalo održati riječ (član 5, točka 1) zadanu prije nekoliko godina i bespogovorno se odazvati pozivu pri sudjelovanju velikog sleta. Ovaj nije isključivao retoriku samoupravnog socijalizma iz uporabe, dakako, pa su nam dijelovi svijesti itekako bili indoktrinirani ponekim obilježjem tog doba. Evo, naprimjer, na gramofonu mi se bjesomučno vrtio longplej od američke new wave/punk grupe The Real Kids.
Čitajte dalje
Kako da j’ bilo čera
Kad su naši u polufinalu rasturili mostarski Velež, moj je otac, još cirka s ulaznih vrata, koja se nalaze uvijek na istom mjestu, najavio s imperativom u tonu glasanja da – sad gremo si skupa va Beograd! Sestra je nastavila otpuhivati finu prašinu s prstiju koju je osobno proizvodila turpijajući tek zrihtane nokte, mama je zaključila da ima nekog neodgodivog posla u vrtu, jer proljeće je u punom naletu, pa se nema baš vremena za obilaženje nekakvih metropola u svrhu upražnjavanja navijačkih bedastoća. Preostali član obitelji, a bit će da je riječ o meni, poskočio je dva do tri puta po bivšem kauču, otada nadalje potpuno neupotrebljivom za daljnje aktivnosti gledanja škatule pokretnih slika, ne susprežući entuzijazam glede posjete Marakani!
Čitajte dalje
Na Glavanovo (2009 – 2014)
Kao i ostatak generacije, bio sam navučen na jedini časopis koji je svojedobno predstavljao naš pogled u svijet, današnjim rječnikom internet, Džuboks. Iako je izlazio u Beogradu, veliki je broj hrvatskih novinara sudjelovao u kreiranju sadržaja tog muzičkog magazina koji nas je, sasvim slučajno, educirao i odgajao. Ali uredništvu ni to nije bilo dovoljno, već su u ljeto 1980. godine istodobno otisnuli četiri pop knjige. Njihov stalni suradnik, Riječanin s adresom u Zagrebu, Darko Glavan, bio je autor naslova PUNK (Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike, maznuto od Buldožera, op.a.), opremljen žutim koricama s crvenim naslovom, što je neobično nalikovalo na prvi veliki album B-52’s.
Čitajte dalje
Reka je bulana
Probudio sam se sasvim svjež i gotovo odmoran. To se rijetko događa. Osjećao sam se malko čak i komično poput brodolomca nasukanog na samotni otok djetinjstva. U takvo stanje dovela me je uspomena iz sredine osamdesetih. Vrijeme traženja neovisnosti, kad mislite da imate kontrolu nad svim, al je istina zapravo suprotna.
Čitajte dalje
O psima, konjacima i zastavama
Nakon što su Paraf objavili Izlete, drugi album iz 1981., bilo je jasno da se radi o drastičnom zaokretu od originalnog gitarskog zvuka koji su njegovali i, na neki način, promovirali u bivšoj državi, zasnovan na furioznim punk zamislima. No, niti sljedeći čovjek-gitarist, Riči, nije se zadržao duže od jedne ploče s Parafima, te je nošen novim vjetrovima i zvukom odlepršao u frakciju Termita, LET2.
Čitajte dalje
Crossroads
Kilavio sam se doma s pločom od Youngbloods, zapravo proučavao građu za neki esej o kantautorima s američkog podneblja, pa se našlo tu mjesta za Jamesa Taylora, Dana Fogelberga, Tima Hardyja, Jima Crocea. Ugodno sam, pretežito, provodio nedjelju prijepodne, miješajući akustične tonove s dražećim kniževnim tekstom švedske autorice Agnetom Pleijel (tko zna kako li se to izgovara?), pitajući se u kolikoj mjeri su ove dvije aktivnosti, lijepa književnost i istoepitetna muzika, povezane ili, baš naprotiv, razdvojene?
Čitajte dalje
FUTURAMA (snovi umiru posljednji)
U sklopu progama europske prijestolnice kulture, večeras na Rivi nastupaju, osim već požmarenih, 1. Deep Purple (izračunali smo za vas, svi zajedno imaju tek nešto manje od 450 godina, dakle, na polovici su Metuzalemova života, iliti ukratko – mladci), ponovno okupljenih, 2. The Cure, predvođenih jedinim originalnim članom, bubnjarem Lolom Tulhurstom (osnivač Robert Smith je, samo kao podsjetnik, preminuo u tragičnim okolnostima još prije pet godina od predoziranja letargijom u svom zastrašujuće osunčanom apartmanu na Sardiniji, okružen većim dijelom svoje obitelji) čija je kreativnost i izrodila njihovo ime predmnijevajući kako je upravo ljubav lijek za sve bolesti (doba romantike, tko se toga sjeća?!), genijalnih pankera, 3. UK Subsa (znate, zašao sam već poodavno u stanovite godine koje me amnestiraju od objektivnosti), živahnog autora besmrtne Layle, 4. Erica Claptona (pred par je mjeseci dignuo ruke od rokenrola, prigrlivši nekakav oblik free form jazza s elementima bolera i tex mexa, što bi se teško dalo svrstati u posljednji krik glazbene mode, i još kao bonus – friško je obrijao bradu, ali ne i brkove), te glavna zvijezda, australska Venera, 5. Kylie Minogue!
Čitajte dalje
Mali Princ (ali ne onaj pilota Saint-Exupéryja)
Postorvelovska godina ne donosi ništa posebno ex državi. Za dva paketa prošvercane kave carinici ne sazivaju streljački vod. S trapericama i s još par milka čokolada, međutim, u vašem prtljažniku nitko više ne garantira daljnju slobodu kretanja. Banane su rijetkost, a vožnja osobnim vozilima parnih registracija u neparne dane je osobito poželjna za znatiželjnike voljne pomnijeg istraživanja flore na Golom otoku. Oduzimanje vozačkih dozvola tretira se tek kao podrazumijevajući bonus.
Čitajte dalje
Registar pročitanih knjiga 2013
Kojim parametrima se može procijeniti vrijednost pročitanih knjiga? Je li to nalik slušanju muzike? Svakako podsjeća na zaljubljivanje, na onaj trenutak čarobnog upoznavanja, prvu glasnu razmjenu misli, čak i na ugodan nemir koji se širi u grudima. Vratiti se dobrom štivu kao i ploči zajedničkih karakteristika ima doista sličan učinak na korteks i kardiovaskularni sustav! Uspješno vraća emociju iz prošlosti, oživljava je. Nije nalik podsjećanju na putovanja kojima se vraćamo kroz foto-albume i foldere, ondje ste snimljeni kako se glupirate, ili činite štogod primjerenije, a jedino što je izvjesno je da ni u kom slučaju ne možete stegnuti u zagrljaj uspomenu kao što ste to mogli fizički učiniti s osobom s kojom ste zabilježeni u objektivu! Ali nitko neće zanijekati stanoviti demokratski koncept o uvjerenju da smo se svi, u prekapanju nostalgije, susreli s korištenjem vremenskog stroja, zar ne?
Čitajte dalje
Dnevnik o pristupu bendu
8.12. 1987. Sandro i Sanjin su me danas pitali ako bi svirao s njima u bendu. Jer im treba za Ri Rock gitarist. Pa šta je s Halom, pitao sam. On ima drugih ideja. Ne pada mi na pamet uć u bend nakon njega, poručio sam im. Ali on nam je sam predložio da bi […]
Čitajte dalje