Onuda gdje smo do neki dan bezbrižno hodali tjeskobe su zauzimale borbene pozicije. Odsustvo mira je odjednom postalo svakodnevica. Brain Damage su iz protesta otkazali nastup u klubu Palach, a svijet koji smo dotad poznavali se počeo ubrzano urušavati.
Ipak, nastavio se održavati privid normalnosti, lament straha smo potiskivali neprimjerenim orkestracijama radosti, zbijajući redove kao da nas čeka neki budući blagdanski spektakl. No, mjeseci koji su uslijedili pokazali su da je rat neminovan i želučana kiselina nam je počela gristi grlo. Kad smo se napokon privikli na činjenicu da smo ušli u živu noćnu moru kojoj se ne nazire kraja, umjesto da teturamo izgubljeni mrakom odlučili smo, veća skupina nas muzičara, brutalno zaobići stvarnost. Scenarij koji nam je ponuđen razdražljivo smo odbacili od sebe ponavljajući mehaničke pokrete svirajući u sablasnom i sve praznijem Palachu zračne gitare, urlajući u nevidljive mikrofone. Tako smo svaki dan ponavljali te terapijske umirujuće rituale, sve samo da što dalje od sebe odagnamo paniku koja je počela bešćutno gristi. U nekom se trenutku, kao kroz neku crvotočinu, pojavio Dorian Hatta, noseći u ruci kazetu. Na njoj je bila samo jedna snimka. Pratio je sebe strastveno na klaviru i pjevušio si pomalo nerazgovijetno u bradu tekst koji je nazvao Go Home. Kako je to neobično – taj bestežinski, ali iskreni vapaj izlio se po nama kao poziv ili virus da učinimo nešto, zajedno, s tom porukom i rukopisom koji je iskrivio tu jesen, 1991. Počeli smo se nalaziti, najprije teorijski, uz razne opaske, razvezali smo danima o smjeru pjesme koju smo željeli uobličiti u protestnu notu. A onda smo konačno jednu večer krenuli u prostoriju. Let3 je ponudio svoju garažu, što je zapravo bila nedovršena novogradnja na Martinkovcu, točno ispod današnjeg plavog Peugot servisa, kao bazu u kojoj ćemo razraditi kostur i dodati uskoro i meso Go Home. Stigao sam drugi na mjesto okupljanja, ipak je to bilo samo jedan kilometar ispod tadašnjeg mojeg prebivališta, čekajući i ostale članove Ri Vala.
Raul je uskoro stiskao tipke na sintu, psihodelični uvod se svima dopao, ukrcavali smo se rifovima, prtljali pomalo po instrumentima, nešto se uobličavalo, no tek kad je Prlja uzeo mikrofon stvari su postajale razgovijetnije, a mi sigurniji i sve glasniji. Nakon što smo izvrtjeli ideje nekoliko puta, pjesma je sama od sebe počela izlaziti van, plutajući po vlastitoj volji, a mi smo je pratili. Četiri sata trzanja učinila su svoje. Za danas nam je dosta, gitare i opremu smo zaključali, posjedali u aute i otišli prema gradu koji je već živio u zamračenjima.
Ceste potpuno prazne, bez prometa, tek ovdje-ondje poneka Škoda ili Stojadin prošli bi mimo naše kolone, semafori su žmigali samo upozoravajuće narančasto. Parking nije bio problem pronaći pa smo se uskoro, onako ekstatični, zatekli u klubu. Pepeljare su se ubrzano punile, cuga je stizala na šank, iz zvučnika je treštalo u inat okolnostima. I po završetku radnog vremena Palacha ostali smo ondje, neobrijani, ne osobito mirišljavi, čekajući jutro. Ukoliko bi se samo nakratko netko od nazočnih osjetio mučaljivim i depresivnim, nečija bi se ruka ubrzo našla na njegovu ramenu, podsjetivši ga kako nas ipak možda negdje čeka bolje sutra, onaj potres iz srca u uvjerenju da je budućnost još uvijek nam na raspolaganju. Raspoloženje nam u nastupnim danima zaista nije splasnulo, uvježbavali smo dionice stalno iznova dok nismo izbrusili stvar, nakon čega se sve više i više pjevača nije počelo ukazivati u garaži. Svatko je precizno artikulirao svoj stih, dok će neki tek u studiju dati finalnu interpretaciju. Jutro prije snimanja probudio sam se rano, svjetla su još gorjela na stupovima, probijala su se kroz škure. Nastavio sam ležati pod pokrivačem, još sam bio pod dojmom sinoćnje probe. Sve je teklo kako treba, uzbuđeno sam zaključio da mi je to iskustvo dublje od bilo čega što sam iskusio u životu, kao da sam ugledao božje oko. Obodren slatkoćom tog ozračja, dolebdio sam do kupaonice, umio se, popio dozu kofeina, i polako, s gitarom u ruci krenuo put studija Belveder. Funčić nas je sumnjičavo odmjeravao dok smo hrpimice ulazili k njemu, ali prigodna rakijica je uskoro otkravila ukupno raspoloženje pa se pristupilo snimanju. Pjerove su bubnjarske dionice bile besprijekorne, doduše snimljene i programirane unaprijed na ritam mašini Roland R5, a mi smo se polako ukrcavali jedan po jedan na njih, brzo i ekonomično, ne trošeći uludo studijsko vrijeme. Ponešto je trebalo, naravno, popravljati, ali bez teškoća i nervoze priveli smo kraju snimanje instrumentala.
Jato se nekakvih ptica čulo u dvorištu s ulaznih vrata studija, obrušavale su se na neki komadić hrane, nebo se napinjalo pod teškim oblacima koji su lelujali od zapada prema istoku. Vjetar je donosio promjene. Netko je predložio pauzu za ručak ili barem neko piće. Nisam zadirao duboko u razmišljanje, bilo mi je svejedno da li jesti ili ne, važno je bilo samo to snimanje, dovršiti misiju. A sve se odigralo upravo kao što sam i priželjkivao. Dvorište je uskoro postalo pretijesno za sve izvođače, mikrofoni su radili neprekidno, Funčićevi prsti su letjeli miks konzolom, nismo mu dali predahnuti dok i posljednji vokal nije bio na predviđenom mjestu. Najkreativniji prijedlog nakon zadnje snimljene note bio je prihvaćen bespogovorno – povratak u bazu na cugu! U toj smo večeri, neobuzdano radosni, shvatili da, iako brod gori a čamci za spašavanje puštaju na sve strane, imamo na raspolaganju luksuz zaobilaženja stvarnosti i da će nas on održati na životu, one way or another.
Podijeli na društvenim mrežama