Banke su mrtve, živjele Unije

Britanska istraživačka
novinarka Ellie Mae O’Hagan nedavno je objavila tekst u kojem pronalazi zanimljiv
način kreditiranja koji uzima sve više maha na Otoku. Borba protiv globalne
ekonomije u glavama ljudi postaje borba protiv egoizma, velikih korporacija,
sustava u kojeg su do jučer vjerovali, a koji ih je slijepo izigrao. Pad na
zemlju bio je bolan. Desetine tisuća osiromašenih
ljudi, bez stanova, kuća, a banke, koje su proglašene glavnim krivcem ostvaruju
i dalje dobit, zarađuju kao nikad i nastavljaju kockanje životnim ušteđevinama
svojih štediša. Bilo je pitanje kad će se osmisliti način borbe protiv ovih
„gospodara Svemira“. I odgovor je stigao. Kreditne unije. Kod nas su
zahvaljujući novom Zakonu pod stalnom paskom i kontrolom te se ne može desiti
ono što se desilo prije nekoliko godina kad je poslovanje bilo prepušteno
slučaju. Kreditne unije u Hrvatskoj su financijske institucije
koje su od Hrvatske narodne banke dobile odobrenje za rad. U Hrvatskoj trenutno
posluju dvadeset tri kreditne unije, teritorijalno nejednako raspoređene, a
nastale su preoblikovanjem iz štedno kreditnih zadruga. U postupku
preoblikovanja pojavili su se brojni problemi u poslovanju, pa je osmišljena Udruga
kreditnih unija koja se aktivno uključuje u rješavanje istih.

Kreditne unije u svijetu
nisu nikakva novost ili rijetkost. Kreditne unije posluju u više od 100 zemalja
širom svijeta, gdje pružaju različite financijske usluge, prije svega kreditne
i depozitne. Udružuju kapital više od 200 milijuna ljudi koji na ovaj način
dolaze do kapitala u slučaju potrebe.

Ako govorimo o Europi u EU
unije su članice Europske mreže kreditnih unija koja pomaže novim državama
članicama da u tim zemljama kreditne unije dostignu status koji je jednak kao i
u drugim državama članicama EU.

Posao kreditnih unija u
zemljama EU nije vezan samo uz kreditno-depozitne poslove. Kreditne unije  za svoje članove mogu obavljati i druge
poslove kao što su savjetodavne usluge, knjigovodstvene usluge, posredovanje u
životnom osiguranju, platni promet za svoje članove ili usluge razvijanja
vještina svojih članova u upravljanju novcem.

Foto:
Olivia Harris / Reuters
Prosvjednici udruge „Preseli svoj novac“ lijepe  plakate na prozor podružnice banke Barclays u
Londonu

No vratimo se u Britaniju.
Bitan faktor u poslovanju unija je u tome što su ulagači ujedno i vlasnici. Na
taj način svake godine ostvaruju i dobit, ako unija pozitivno posluje, te dividendu.
Nema više nezadovoljstva kad banka nesposobnoj upravi dodijeli bonuse, a banka istovremeno
propada. Ovdje svaki ulagač odlučuje o dividendama i bonusu. Još jedna
zanimljivost je što kapital ostaje u lokalnom okruženju, ne odlazi u mutne
poslove ulaganja po svijetu, već se koristi za lokalno širenje, možemo slobodno
reći i kvartovsko širenje poslovanja poduzetnika. Sjećam se da je davno sličan
način poslovanja bio aktivan u Sloveniji, kad je svaka dolina imala svoju
lokalnu banku te je kapital bio predviđen za lokalno širenje poslovanja. Očito
da nam je globalna ekonomija pokvarila dosta razmišljanja o budućnosti.

U Hrvatskoj je rad kreditnih
unija bitno „otežan“ zbog zakonskog ograničenja. Primjena „teritorijalnog
načela“ koje je propisano člankom 9. stavak 3. i točkom 4. Zakona o kreditnim
unijama, izričito je restriktivno, što ima svoje prednosti i nedostatke. Pa da
vidimo kako su ove naše nazovi nedostatke u Britaniji pretvorili u prednosti.

Desetine tisuća osiromašenih
ljudi, bez stanova, kuća, a banke, koje su proglašene glavnim krivcem ostvaruju
i dalje dobit, zarađuju kao nikad i nastavljaju kockanje životnim ušteđevinama
svojih štediša. Bilo je pitanje kad će se osmisliti način borbe protiv ovih
„gospodara Svemira“. I odgovor je stigao. Kreditne unije.

 Primjera radi, primjenom
Zakona, građanin koji ima prebivalište u Crikvenici ili Delnicama ( dakle u
drugoj županiji), a radi u Rijeci ne može postati član kreditne unije u gradu
Rijeci. To znači da će morati pričekati da se u njegovoj regiji registrira
Unija kako bi mogao pristupiti kao član.

Idemo opet malo u Europu. Ako
je suditi prema podacima udruge „Move your money“ više od pola miliona ljudi
preselilo je svoje depozite samo ove godine iz banke u kreditne unije. U
Americi situacija je uzela i više maha. Od početka 2009. do sredine 2010 godine
više od 1,5 milijuna ljudi pristupilo je kreditnim unijama. Toliko ljudi
očekuje se u pravilu nakon 14 godišnjeg poslovanja neke institucije. Krenimo
istražiti zašto je tome tako.

Za razliku od velikih banaka
kreditne unije ne učestvuju u pravilima tzv „casino“ ulaganja. Jasno je o čemu
se radi. O špekulativnim ulaganjima koja najčešće vode u propast. Ali jasno,
nakon napuhavanja velikog balona. Ulagač u kreditnu uniju nema rizika ulaganja.
Jedini način špekulacije je trenutak kad se novac iz unije posuđuje nekom od
štediša ili poduzetnika putem kredita, no i tada FSA garantira povrat u slučaju
gubitka, dakle realno niti to nije špekulacija. Već smo rekli da korisnici
unije nisu samo štediše, već i vlasnici, tako da sudjeluju u dobiti i bonusima.
U kreditnim unijama nema većinskih vlasnika dionica, kreditnih kartica, izvršni
direktori nisu milijunaši niti dobivaju enormne bonuse.

No nije razlog isključivo
financijski. Postoje i društveni, odnosno socijalni razlozi ulaganja u uniju.
Zamislimo koliko bi novaca građani grada Rijeke kroz ovaj način ulaganja mogli
dobiti za vlastiti razvoj. Građani bi bili vlasnici unije koja bi ulagala novac
isključivo u progres lokalne zajednice, te bi na ovaj način ostvarivala puno
brži i stabilniji odnos povećanja kvalitete života u lokalnoj sredini. Članovi
kreditne unije dijele zajedničku želju za udruživanjem, te naravno dijele i
zajedničke interese prilikom ostvarivanja prihoda. Na primjer, kod ulaganja u
LCCU uniju (London Community Credit Union) ulagači moraju imati prijavljen
boravak isključivo u londonskom Tower Hamlets ili četvrti Hackney. Samo na ovaj način
mogu pristupiti članstvu u uniji

Zanimljivost ovog pristupa krije se upravo u vrlo
kreativnoj ideji stvaranja novog, a ne rušenja starog. Pokreti kao što su
“Occupy Wall Street” i slični okrenuti su prema rušenju sistema, no u svojoj
biti ne nude ništa novo ili drugačije. A povijest nas je naučila da rušenjem
starog bez ideje ili strategije stvaranja novog nema izlaza iz gliba. Dakle,
prednost ovog razmišljanja je upravo u tome što prikazuje nešto novo, bez
uplitanja u stara pravila.

I dok se kod nas ovakva ideja još nije rodila, a
pitanje je hoće li ubrzo, u svijetu postoji sve veća svijest za samoodređenjem,
samoorganizacijom, te se pojedinci sve više okreću načinima spašavanja
vlastitog života kroz odmak od globalne ekonomije. Okrupnjivanje kapitala sa
druge strane u potpunosti je svelo na minimum socijalne odnose te nije čudno da
pojedinac počinje tražiti svrhu postojanja povratkom na osnovno.

Mjerilo prema kojem možemo sa sigurnošću utvrditi da
je smjer kretanja  i okretanja prema
pojedincu ispravan, vidimo u ponašanju banaka, u njihovim PR kampanjama. Sve
češće korištenje riječi „lokalno“ i „odgovorno“ 
u marketingu pokazuje da banke jako dobro osjećaju puls javnosti. Na
njihovu žalost, a na našu sreću javnost ih ne sluša. Prema anketama provedenim
u UK 79% posto anketiranih ne vjeruje bankama. Toliko postotak anketiranih ne
vjeruje reklamnoj kampanji u kojoj banke uvjeravaju štediše da će trenutne
probleme riješiti u suradnji, zajedno sa njima. Porast broja unija, nadajmo se
ubrzo i u Hrvatskoj, pokazuje puno širu osnovu povjerenja te se ne može
govoriti samo o socijalnoj ili financijskoj svijesti već i o pokretu kod kojeg
će veliku korist imati i šira zajednica. Kroz širenje broja ulagača u kreditne
unije javnost bankama jasno daje do znanja da više neće tolerirati njihov plan
stvaranja profita samo za one na vrhu, već i potpunu promjenu financijskog
sistema od kojeg korist mora imati i pojedinac.