Jugoslavija se počela otvarati pa su i ovdje počeli nadirati izvrsni svjetski izvođači, a kao najbolji primjer su bili Dire Straits koji su na vrhuncu svoje komercijalne i umjetničke karijere, u vrijeme objavljivanja super smeš hit albuma Brothers in Arms, svoju najveću turneju uvježbavali desetak dana u Dubrovniku, započeli je u Splitu, te nakon toga i dvama blizanačkim koncertima u Hali Pionir u Beogradu, u svibnju 1985.
No, nije mi bilo dovoljno čekati velike face da se udostoje svratiti u ove krajeve nego sam bio u stalnom napetom iščekivanju nečeg još moćnijeg, po mogućnosti nenadane eksplozije spektakularnih razmjera, nešto što će me dovesti u stanje tahikardije. A pritom valja imati na umu da je to doba bilo pošteđeno terorističkih prijetnji, tako da niste morali biti stalno na oprezu je li nečija zaboravljena naprtnjača u bečkom metrou ujedno i znak prikrivene prijetnje paklenog stroja za dezintegraciju infrastrukture i, naravno, živih bića na dvije noge. Tjeskobu ste mogli jedino nositi od doma, zbog različitih razloga – od propuštenih ispitnih rokova, emocionalnih postadolescentskih trauma, loših odluka vezanih za budućnost, pa do financijskih dubioza. Onog trenutka kad biste se riješili tih paničnih napada i ušli na stadion koji je obećavao eterično blaženstvo pružao se pred vama takav ushit kojemu biste, da su mogućnosti uvijek dozvoljavale, počeli pribjegavati kao narkoticima.
Bowie u Beču
Moja su iskustva na tom polju, govorim o koncertnim ovisnostima da ne bilo zabune, stvarno inicirana odlasku na Wiener Stadion, na koncertni spektakl Davida Bowieja, Glass Spider Tour, u srpnju 1987. U klubu Palach sam tražio dobrovoljce koji bi bili spremni otputiti se u taj izazov. Naime, valjalo je krenuti dan ranije vlakom do Zagreba, truckati se potom cijelu noć do Beča i onako sneno bunovni kleberiti se po gradu u potrazi za stadionom. Pa i ponekim osvježavajućim pićem jer ljeto na kontinentu nije baš zabava za pamćenje. I, konačno, nakon nekoliko dana sam doista dobio šest upita i uplata za nabavku ulaznica preko prijatelja koji su živjeli ondje gore na sjeveru. Brojeći novce (2340 šilinga) netom pristigle u ruke pomislio sam kako nisu u pitanju male svote, pa sam to pažljivo pospremio u džep, prethodno svežanj tih deviza posloživši u sasvim prihvatljivu neoznačenu plavu kovertu. Da bude manje sumnjivo. Koliko sam žudio za tim izletom govori činjenica da mi je s gramofona mjesecima odzvanjala samo Bowieja klasika – od Ziggyja do Station to Station, Heroes, Tonight. Ali ne i onaj posljednji, Never Let Me Down. Jok, taj mi je mirisao na neki požutjeli kiseli hamburger iz franšize McDonaldsa. Stvarao mi je u želucu osjećaj grčevitosti i paralize, kao u razbijenog teturavog boksača. No, kada je konačno došao dan prije polaska u Beč, kao da su se moji potencijalni suputnici odjednom otrijeznili i počeli otkazivati odlazak na ekskurziju. Gotovo svi odreda su imali neodgodive sastanke sa sudbinom, liječničke preglede, zubarske intervencije, teniske treninge, probe odijela za neku nastupnu svadbu rodbine u dalekim krajevima. No, suprotno svim očekivanjima nisam se odao samosažaljenju niti mi je nanesena veća neurološka šteta, pa sam se hrabro otputio na željezničku stanicu. Ne bih rekao da sam ondje ostavljao dojam opuštenog i naočitog, ali ipak sam naišao na neka poznata lica. Koja su bila u istoj misiji kao i ja. Sjeli smo u isti kupe i otvorili zdravu ‘ćeretanu’ do prve stanice. Dakako, bilo je na raspolaganju hrane s puno šećera i nešto masnije, iz padelice, fažola i pancete. Vlak nije niti jednom iskliznuo s tračnica, put je bio nepogrešivo naporan i dug. Katkad bi mi se netko iz društva obratio, ali sam već postajao jako umornim pa sam nastojao ubiti oko kad se za to ukazala kakva takva prilika.
Šesnaest sati tramakanja
Oh, kako su mi falile mirišljave plahte od doma i kakav rashladni obrok, ali nije bilo natrag! Kad smo konačno iskočili iz vagona na stabilno tlo, Beč je gorio od vreline, zjenice su mi se stisnule od naleta sunčanih zraka, morao sam se pozdraviti s ovim organiziranim društvancem jer preda mnom je najprije bio zadatak odnesti novce na kućni prag gospodinu koji je kupio snop spomenutih ulaznica za sve one koji su odlučili ostati u Rijeci. Slijedio sam upute zapisane na papiriću – nađi ulaz u metro. Jesam. Sjedni na vlak koji putuje na zapadni dio grada. Jesam. Nakon tri stanice iskoči van, odšetaj prema izlazu. Check! Hodaj kilometar do dva do adrese te-i-te. Skoro jesam. Kad sam se pogubio, zamolio sam neku zgodnu arhitekticu (takvog zvanja sam je zamišljao) da li me može možda uputiti prema traženoj lokaciji. Prestravljena do temelja mojim izgledom, pobjegla je glavom bez obzira. A nisam se nabacivao niti bio nepristojan. Za mirišljavost ne garantiram nakon šesnaest sati tramakanja. I taman kad sam pomislio da mi je stvar izmakla kontroli, prikočio sam dovod negativnih misli, okrenuo se par puta oko sebe i – hop, ugledao traženu Strasse. Stvar discipline, sreće i orijentacije. Pozvonio sam na vrata i ondje se ukazao naše gore list, veselo me uputivši u činjenicu da ne mogu ‘unić ovi čas unutri u kuću’ al evo tih ulaznica, te očekivano priupitao ‘di su pare?’. Nadomjestak magnezija bi mi dobro došao, nadao sam se čaši ledene mineralne, ili barem nekoj jadnoj koka koli, no što je tu je. Pažljivo je izbrojao novčanice, računica mu isprva nije bila dobra, pa sam se dodatno preznojio na stepenicama kuće. No, drugo je manipuliranje devizama pokazalo matematičku ispravnost austrijskih šilinga pa mi je zauzvrat pružio ulaznice, kratko pozdravio i zatvorio vrata. Nos mi je ostao netaknut.
“Heroes” nakon odiseje
U neobičnom i gotovo pokajničkom raspoloženju vratio sam se u centar Beča, ondje potraživši utješnu prodavaonicu pločama, kako radi zabave, tako radi rashlađivanja tijela. I zaista, ubrzo sam nabasao na jednu bogatu ponudom svakakvih vinila, tu sam se doveo u red. Čeprkao sam dobrih sat i pol po naslovima, a kad me je tip za pultom nakon četvrte intervencije, pristojne moram reći, upitao trebam li pomoć znao sam da mi je istekao rok za odmor, pa sam hrabro u ruke uzeo Tubular Bells, orkestralnu verziju, i tutnuo mu je pred blagajnu. Klima je ugodno šaputala prema meni dok sam izvlačio posljednje novčanice iz takujina. Kako mi je najlakše do stadiona, zamolio sam prodavača. On kaže, jednostavno, tu se spustiš na podzemnu, pa nakon dvije stanice izađi i tamo si. Kul! S pločom pod pazuhom, imao sam još jednu zadaću – preprodati višak od pet ulaznica. Stao sam ispred jednog od ulaza na travnjak i visoko podignuo lepezu mahavši njome kako bi i idiotu bilo jasno da ih dilam. Po povlaštenoj cijeni. Nervozno sam se vrtio ondje sat vremena utopivši tek jednu. Prišao mi je potom neki uniformirani i na njemačkom počeo prijetiti – jedino sam razumio kaput! To obično nije značilo ništa obećavajućeg, štoviše iz partizanskih smo filmova naučili da znači upravo suprotno – hlađenje. Da li i konačno ili privremeno u pržunu nisam želio saznati. Udaljio sam se tog punkta, pa ponovio isti scenarij. Konačno, nakon puno natezanja i dugotrajnih pregovora preprodao sam ostatak tih dragocjenih papirića nekim simpatičnim Mađarima za polovicu od pune cijene. Upravo sam shvatio da neću nikad postati trgovcem. Već je bilo gotovo osam sati, i koncert samo što nije započeo, pa sam se uputio na travnjak. Kao da je teretno dizalo palo na mene rasprostro sam na travu koliko sam dug i širok, a kad je izašao Bowie, podigao sam se na laktove i u tom neudobnom položaju dočekao izvedbu Heroes, kad sam nakratko poskočio i probo me je onaj uzavreli nagon da se zbog ovoga zaista isplatilo proći cijelu prethodno opisanu odiseju. Omamljen i obeznanjen dočekao sam jedva kraj koncerta ne zaspavši ni na trenutak. Sve dok mi glava nije dotaknula sjedište u kupeu na povratku za doma. Nezaboravno.
Podijeli na društvenim mrežama