Bez zračnog jastuka

Jer
on to nije, ali njegova je prednost što je svjestan svojih mogućnosti i sretan
je što može tako egzistirati. Tu i tamo napravi kakav portret po narudžbi, uzme
korektnu fotku, niste valjda pomislili kako mu pozira u ateljeu velmoža i
njegova Cijenjena supruga, natracka na veliki format, možete birati, iako je
najčešće riječ o dimenzijama 70x100cm, i čak im to dostavi osobno u stan/kuću,
pa ondak zajedno premjeravaju kamo bi bilo najzgodnije to nakeljit, možda iznad
fingiranog kamina?, ma ne, previše očito i… amerikanizirano, bit će bolje
onamo na hodnik šta velite umjetniče, uhuh stvarno jest kako to nisam dokučio
odmah, pa se odmah laća i čekića jer koje domaćinstvo ima u svojoj alatnici i
vlastitu bušilicu blekenddeker te pripadajući set vidica i tipli pa udri
batbatbat – čavlić je do pola unutra, taman dovoljno da izdrži predviđenu
težinu, kako ju je naručitelj nazvao, ‘projekta’. Čim je na zidu gazda uviđa
punu dubinu likova, hvali osjenčenost i kolorit kojim je obuhvaćen njegov lik,
zaključuje naglas koliko je stvarno zadovoljan, a drži da će i gospođa (pa tako
je zove pred crtačem, da) biti jako sretna intervencijama pomlađivanja poput
onih s foto-šop forama na njezinom licu, umjetnika miluju njegove riječi, kako
da ne, jer taština nema cijenu, ali svejedno priželjkuje neki bonus za rad. No,
jebiga bi reko narod, gazda otklanja mogućnost momentalnog plaćanja jer se sada
baš i nema pa nek se malo strpi za koji dan će mu sigurno, ako ne uplatit na
račun onda ziher mu dopeljat keš, kako smo se i dogovorili, jel tako, pita s
nervozom već u glasu ko da je umjetnik kakva buha koje se valja otresti što prije,
a ovaj se oćuti suvišnim i nekako se potmulo složi s budućim dužnikom, još
jednim u nizu naravno, kvragu nek ide sve skupa pa skupi svoje sitnice i
otperja u smjeru svoga doma, tamo je barem na miru. Istina, i ondje je njegov
položaj kompromitiran, da ne rečem drugačije nego sjeban,
pa će se zadržati najkraće što može, pojest nešto s nogu, popit čašu dvije tri,
koliko bude trebalo da dosegne potrebnu razinu odvažnosti i opet priznati ženi
kako još nije plaćen za rad ali bit će, bit će obećano mi je. Ona se, međutim,
na njegovo veliko iznenađenje uopće ne ljuti ali mu niti ne nudi novi utješni
zračni jastuk za tipični hrvatski model poslovanja, tek ga pogledom kratko
podsjeti da opere suđe iza sebe i glasno mljackajući nečokoladiranu napolitanku
ode u dnevni boravak, uzima nekakvu storigloriju u ruke i vrti te glossy
stranice bez ikakve želje da se zaista i upozna sa sadržajem ijednog članka.
Umjetnik izvlači svoj prosijedi konjski rep iz
gumice, malko se razbaruši, s osobitim zluradim zadovoljstvom pogleda neoprani
nered ostavljen u sudoperu, te se otputi van. Bez pozdrava, predmnijeva se. Pun
mu je, znate već što, svega!, ali

ne-bit-no! jer skočit će nakratko samo do vinarije iznad ateliera,
pa onda malo bolje volje u svoje carstvo dovršiti slikicu dvije za onu
dužnosnicu koja mu je obećala kompenzirati nagomilane troškove vode, struje,
odvoza smeća. Jebiga tako se rješavaju stvari kod nas, to se zna. Dok ih se ne
ćapa in flagrante nema se srca stvar provesti do kraja pa se jednostavno
sudionike pusti. A i ti sitni skandali, ako bi se kojim slučajem dogodili, nisu
nikom stvarno jako naškodili. Nit je financijski isplativo nit je predugo
medijski atraktivno.

Inače, kadgod može, umjetnik se stvarno pokušava tako i osjećati,
kao da je izvanredno talentiran, nadaren i poslan od samoga gurua podučavati i
darivati izabrane, no ti su promplamsaji samopouzdanja tek kratkog daha,
nesigurnost je karta na koju on češće igra, puno je popularnije biti dramatično
emotivan i furati se na globalnu nestabilnost. Iza toga ne stoji nikakva
posebna istina, naprosto je konvencionalan, to je sve. Takvi su mu i radovi,
neuzbudljivi, plošni, nedvosmisleni ali se odlično ponašaju u određenim
interijerima. Kuži on to sve vrlo dobro, prepoznaje zakone javnog mnijenja a i
posprdne kritike mladih okrenutih prema tzv contemporary artu, no nekako
uspješno to izokreće sebi u korist te se napravi strašno šarmantnim i
pristupačnim, pogotovo eventualnom zanimanju medija za njegov rad, a takvim
načinom, naučio je već to iskustvom, pometeš sve pred sobom i začepiš gubicu
nesklone tebi. Voli kad novine pišu o njemu, pa da. Svi ih čitaju, a ne naškodi
ni prodaji, nikako. Osim toga, otkako mu je bračni krevet samo mjesto za čvrsto
spavanje, one ostale aktivnosti predviđene na njemu, što ne uključuju
bestijalnost ili sodomiju a ni nekrofiliju, upražnjava s
tridesetineštogodišnjakinjama, rijetko mlađima, svejedno mu je gdje, ne smeta
ako je i neudobni stolac u studiju. Krivo mu je, itekako, što nije ful uvaženi
član akademske društvene zajednice, pa da ga se katkada priupita za savjet ili
slično, već se prečesto nađe u poziciji kakvog pijunčića i potrčka, ali ne i
ulizice, to nikako! No, još uvijek njegova nada hope hoffnung esperanza надежда
da će jednog dana, po mogućnosti lijepog ali i to mu je svejedno, pronaći svoju
vlastitu muzu ne umire samo tako. Ona će mu pomoći premostiti dva svijeta koji
u njemu obitavaju – ovaj koji sad čitate, pa dakle taj koji postoji, i onaj
drugi nedohvatljivi univerzum, koji navodno ispada samo loša verzija prvog, ali
njega se to ne tiče jer to želi osobno i iskusiti, a onda se bogat stečenim
znanjem o raju i paklu vratiti natrag k nama, konačno nas zadiviti. Do tada,
molim lijepo, bit će zadovoljan i ovim što upravo radi – postavljanjem novih
instalacija. U kupaonici svojih roditelja. Za pristojan ručak.