Eksploziji
što se te večeri dogodila u Circolu bilo je prisutno 350-400 svjedoka, žestoko
naguranih, s obzirom da je prostor u normalnim okolnostima primao najviše
dvjesto osoba. Publika je bila pozvana putem 20 šapirografiranih plakatića,
uglavnom zalijepljenih ispred Hotela Kontinetal i Palacha. Koncert je započeo
oko 19.30, da bi na nj mogli stići polaznici poslijepodnevne školske smjene, a
ako organizator nije želio imati dodatnih poslova s policijom, sve je moralo
završiti do 22 sata.
Pred mladce zasjele u stolicama prva je izašla skupina
Taurus. Ona je brodila sintezom rockerskih i jazziranih akustičarskih voda.
Nastavak je pripao grupi Azimut, koja je dramatski učinak nastojala ostvariti
zvukom što će biti opisan kao buka avangardističkog porijekla, ma što to
značilo. Družina je nastupila bez vokala, ali mjesto za mikrofonom ipak nije ostalo
prazno, pred njim se kao gošća našla Marina Čabrajec koja je čitala stihove (na
fotografiji). Treća skupina, Gea, kretala se zvučnim spektrom prepoznatljivim
za jazz-rock.
Tri golobrada junoše pod imenom Paraf stupili su na
pozornicu posljednji. Zvučna lavina što se obrušila na sjedeću mladež razbila
je dotadašnji mir u krhotine. Prvi zvukovi sirove energije raskolili su publiku
na dva dijela: na onaj koji je započeo skandirati, skakati i rušiti stolice, ne
popuštajući oduševljeno do kraja nastupa, i onaj koji je – napustio dvoranu.
Ako nisu izašli van, članovi grupa što su prethodile Parafima i koji su tijekom
nastupa pokazali kako su ovladali pristojnim stupnjem glazbenog umijeća, pa u
svojoj sredini već i bili malim imenima, mogli su samo promatrati kako im
anonimusi iz bučnog tinejdžerskog trija kradu show. Što je najgore, prema
njima, u dvorani valjda nije bilo uha kojemu nije jasno kako pred sobom imaju
glazbene neznalice. To se podjednako odnosilo na Valtera Kocijančića (gitara i
vokal), Zdravka Čabrijana (bas) i Dušana Ladavca (bubnjevi). Naknadne impresije
s bojišta Kocijančić će sažeti riječima: „Za njih nismo bili drugorazredan,
nego desetorazredan bend!“
Zvučni i vizualni udar
Premda
se u dijelu okupljenih već pri ulazu u dvoranu šuškalo da su posljednja grupa „nekakvi
punkeri“, iznenađenje je bilo potpuno. Parafi u Circolo nisu donijeli samo
zvučni, već i vizualni udar. Pred publikom su se pojavili stopljeni s pravilima
odijevanja odabranog žanra, što znači ne ograničavajući se na kratke, tadašnjem
standardnom rock-konzumentu šokantne frizure. Pjevač Kocijančić razderao je za
tu prigodu Wrangler traperice, ne mareći što su mu ih roditelji platili valjda
kao zlato, u doba kada se te vrsta odjeće u državi nije proizvodila, a
službenog uvoza nije bilo. S njegove bijele majice podernih rukava prijetila je
parola Destroy. Po uzoru na Johnnyja Rottena, čije je fotografije u stranim
glazbenim novinama vidio, jer mu je te novine otac izjutra razvozio gradom, ali
ga na zvučnoj snimci nije i čuo, pa mu je vlastiti punk-svjetonazor više bio
posljedica maštovite osobne interpretacije naslućivanog, a manje preuzimanja
zadanih rješenja. Basist Čabrijan uskočio je u pokidane bijele traperice i
majicu, bubnjar Ladavac u djedov sivi sako. Svi su se otežali „željezarijom“ u
obličju ziherica, lanaca i lokota (na fotografiji).
Scenski dojam kompletirali su onim što će se naknadno
pokazati kao pogo. Dakle, grčevitim, divljim skakanjem, koje, recimo to
ublaženo, nije pomagalo ni svirci ni pjevu. Kako je i moglo? Čabrijan je oko
pojasa imao zavezan golem zahrđali lokot, a taj mu je glazbeni instrument
tijekom poga dobrano natukao bubrege. Furioznim ritmom dečki su na auditorij
istovarili četiri-pet svojih prvih tema. U zvučnom kaosu bolje uho dalo je
razabrati kako pjevaju protiv škole, crkve, rupa na cestama, direktora itd.,
primjenjujući tipičan mladenački obrazac pobune protiv cjelokupnog društva,
adrenalinski osnažen svježe prihvaćenim punkerskim svjetonazorom. Naknadna
rekonstrukcija repertoara koji se čuo na prvom oficijelnom nastupu benda vodi u
smjeru skladbi Problemi riječke općine, Profesori, Dolje diše, Crkve, Iz očaja
pjevam. U tom trenutku bila je to manje-više kompletna pjesmarica skupine.
Do kraja godine repertoar će biti proširen temom Reforma
školstva, također uspješnicama Rijeka, Policija i Goli otok. Tri broja, tri
udarca u pleksus. Rijeka je smjesta
zasjela na upražnjeno mjesto alternativne gradske himne (alterativne premda još
nije bilo srednjostrujaški prihvaćene i nepopravljivo kenjkave Najdraža
Rijeko), Goli otok postat će udarni hit grupe na slovenskom teritoriju (gdje je
Paraf brzometno prihvaćen kao
prvorazredna atrakcija), dok će se Policiju doživjeti kao naslov dinamitne
razornosti na svim koordinatama kojima se proširilo ime Paraf.
Dvadesetak minuta žestoke buke u Circolu, buke kojom je
riječki punk i oficijelno stupio na javnu scenu, trenutak je koji valja
smatrati ključnim datumom cjelokupne hrvatske punkersko-novovalne sage. Bio je
to prvi službeni izlazak na pozornicu neke hrvatske punk-družine. Kažemo službeni
jer mu je u režiji Parafa prethodio i jedan neslužbeni, godinu prije, u Parku
Vladmira Nazora (danas Nikole Hosta), ali on je zasebna pripovijest, o kojoj
drugom zgodom. Kao u najboljim rockerskim pričama, eksplozija u Circolu smjesta
je potaknula osnivanje sve sile novih
gradskih gradskih bendova istovrsne „ideološke“ usmjerenosti. Parafi su
udarničkim probojem razbili zid i stupili na drugu stranu, a kroz nastalu rupu
pojurio je stampedo. Prvi bend koji je zakoračio na istu stazu bio je Blank Generation.
Nastao kao munjevit odgovor na događaj, Blank Generation je podjednako
munjevito nestao, ne stigavši zabilježiti nastup, pa je službena titula poslije
Parafa prvih stigla u ruke Zadnjih. Nije bez zanimljivosti: Zadnje je osnovao
Igor Cianci, bubnjar sastava Azimut, koji je po nastupu Parafa u Circolu
smjesta obrnuo kaput i priključio se zagovornicima novoga glazbenog vjetra.
Pored Zadnjih, u tom su prvom roju uzletjele družine Lom, Termiti, Protest,
Mrtvi kanal, No 1, Radnička kontrola, Kurvini sinovi, Silovani, Genocid,
Protekcija…
Circolo je sve preživio. Tko danas dobro naćuli uho, možda
još uvijek začuje odjeke punkerskih parola iz 1978. kako narušavaju miran
drijemež njegovih baroknih skulptura i štukatura. Četrdeset godina je prošlo, a
one i dalje vibriraju u zraku.
Podijeli na društvenim mrežama