Vikend se smiješi, ali vrijeme baš i ne – kiša lije kao iz
kabla, ali volju čak niti to ne može ubiti. Inače Istra je jedna od mojih
najdražih destinacija – zelena brda, netaknuta priroda, gostoljubivi ljudi,
dobro vino i pršut, pitome domaće životinje. Idealno mjesto za odmor i
opuštanje. Krećemo.  Kiša nas prati do
Učke, a nakon toga kako i inače biva nema ni kapi. 45 minuta vožnje i daleko si
od svega. Skrećemo na mali puteljak koji nas vodi kroz gustu šumu, te nakon
svega par minuta nadzire se selo Strana sa svega par kućica. Idealno- pomislim
– to će biti vraški odmor.  Nakon nabavke
namirnica za idućih par dana zaputili smo se u toplu kućicu. Najmanju u selu,
ali najljepšu po mom ukusu. Cijelom kućom dominira seoski štih – lavanda, kamin
iz kojeg dopire pucketanje vatre, a iz daljine dopire šum prirode. Iz nje se
pruža divan pogled na stari grad Buzet. Taman za uvući se u široku košulju i uz
dobru knjigu i domaće vino provesti ugodnu večer.

Iako je bio vikend za opuštanje, moja temperamentnost nije
mi  dala mira, pa sam uspjela nagovorit
društvance da otiđemo u Kopar koji se nalazi svega 30 minuta od Buzeta. Grad od
kojeg sam iskreno puno očekivala, a koji me je jako razočarao. Sve je tako
sivo, tako prazno – pravi lučki grad. Nakon ugodne šetnje uz more i  kratkog shoppinga u obližnjoj industrijskoj
zoni jedva smo čekali vratiti se u kućicu i upaliti vatru. Priča je potekla do
jutarnjih sati. Red smijeha, red žalopojki i prepričavanje doživljaja – upravo
je ono što čovjeku treba. Zadnji dan je polako kucao na vrata, te smo se
odlučili da malo bolje razgledamo selo Stranu. Stare kamene kućice stoje
ponosno i kao da vape od želje da nama “novima” ispričaju svoje
priče, svoju povijest  – da rasvijetle
tajnu ugraviranih imena u betonu. Sjećanja. Tu su i susjedi koji marljivo rade
u vrtu, suše pancetu, hrane zečeve – vode miran život – onaj za kojeg mi
rijetko znamo. Psi trče slobodno uokolo
i dolaze se pozdraviti sa nama, a za protuuslugu neće se buniti ako ih
počeškaš. Seoska maca, koja s vremena na vrijeme dođe na prozor i zajedno sa
mnom gleda divan prizor zalaska sunca, mota nam se oko nogu. Vidimo, nama ne
baš omiljene, pijetlove koji ujutro uredno obavljaju posao budilice. Krećemo
put vodopada koji se nalazi nedaleko od kuća i koji cijelu noć, ali i dan buči
u želji da  svojim “pjevom”
privuče znatiželjnike. Moje gumene čizme napokon dolaze na svoje i  počinju služiti svrsi jer je blato do
koljena. Na našem putu ka vodopadu priključuje nam se i pas koji je odlučio
prošetati i raditi nam društvo. Što se sve više približavamo uočavamo ljepotu
koju je priroda stvorila i uživamo u izvoru vode koja se spušta skroz sa Ćićarije
i u koji je tako lijepo uroniti ruke i umiti lice.

Čarobna je to priroda koja te ispunjava mirom i spokojem i
odjednom shvatiš da je to sve što čovjeku treba da bi pobjegao iz svakodnevne
rutine, gužve, automobile, jer svi trebamo vrijeme za sebe, za odmor i bijeg od
užurbanog grada.