Bilo jednom u…

Ista
se, još uvijek poželjnog statusa, gospodična zatekla, kaže priča, u nekom
sjajnom jugoslavenskom hotelu s lošom kavom ujutro, tankom ponudom zabave
tijekom dana i dva raspoloživa programa na državnoj televiziji uz unikatni CB
aparat, predviđen za cijeli objekt i njegove goste, smješten u veliki salon na
ulazu u lobi. E, sad, cinik će početi sumnjati da je za ponašanje Deborah Harry,
u koju smo svi redom bili zacopani neposkrivećki, postojalo kakvo logično medicinsko
objašnjenje. Onoštajaznam, gotova je za par mjeseci, pa obilazi
najnegostoljubivije dijelove planete, od Juge do Kamčatke, Afganistana i
Albanije u svrhu testiranja granica vlastite tjeskobnosti. Ili je naprosto
doživjela preobrazbu karaktera i epifaniju te se poželjela dokazati i kao neka
skromna – iako vrlo zgodna – malodobna istočnoevropska gimnastičarka na gredici.
Ako je ovo potonje bilo u pitanju promašila je državu za kojih desetak
geografskih stupnjeva paralelnih linija ulijevo.

I
dok smo se mi ovdje na Kvarneru polako oporavljali od tog provincijalnog
kompleksa i nenadanog ukazanja Sv. Debby gore na sjeveru prošlo je, brat-bratu
nećemo se lagat, pet godina. U međuvremenu stasao je lokalni list Val, ipak u
odnosu na Polet, u bezopasno omladinsko glasilo. Prenosile su se informacije s
komitetskih sjednica, sportski rezultati od prije mjesec dana, komentirale
društvene tendencije, općenito nastojala se iskazati toplina i skrb koju je
uredništvo njegovalo prema potrebama mladih. Vrlo ugrubo djeluje opis, svjestan
sam, da.

Posebno
se pazilo na muzički ukus, gdje nije bilo mjesta čangrizavosti i mrzovoljnosti.
Obožavale su se moderne, i čak pomalo opasne, zapadnjačke tendencije u toj
kategoriji. Što je moglo poboljšati kvalitetu života mularije – nas, dakako – u
toliko dramatičnoj mjeri negoli rokenrol? Podaci o gladnima u Africi također –
jasno ko dan, mir u svijetu – kako da ne, izmišljeni lijekovi za ubijanje
rakova se podrazumijevalo, ali ništa nas ne bi usrećilo više od rock trivija
koje bi zagrijale maštu, činile da iz našeg abdomena nestanu žučne tegobe i
mučnine!

Simple
Minds, u slobodnom prijevodu nikako moroni ali budale/glupani sasvim prikladno,
upravo su bacili svijet pod noge hit singlom Don’t You Forget About Me i nastupom na Live Aidu. Bila je to
njihova godina. Svježe su snimili materijal za novi album Once Upon a Time, te ga to ljeto prepustili na miksanje u
njujorškom studiju Bearsville producentima Jimmyju Iovineu i Bobu
Clearmountainu. Članovi su se sastava privremeno razišli po Bahamima,
Solomonskom otočju, Tristanu da Cunhi, Sejšelima, Tahitiju i, tračevima i
glasinama zahvaljujući, Rijeci.

Jim
Kerr, pjevač i tekstopisac sastava te jedan od bogatijih Zemljana, ili ukratko
sretna i spokojna osoba u korektnim odnosima sa svojom suprugom Chrissie Hynde,
dojavljeno nam je u redakciju, boravi u svim sobama (tko je propitkivao
nelogičnost ove fraze u tom trenutku) na zadnjem katu u hotelu Bonavia! Buuum! Stvar je takva da smo svi htjeli
ostati racionalni, ne vjerovati u duhove i vanzemaljce (tja, bilo je to takvo
doba!), ali znatiželja je unatoč tome zasjenila argumente zdravorazumskog
promišljanja pa smo se zanijeli tom mogućnošću da je Škot doista ovdje – baš
kao i istina – među nama, a da čak pritom nismo međusobno niti razmijenili spominjanje
sinonima za muški spolni organ u svrhu dvojbe glede te neobične vijesti. U
krnjem sastavu, ta bilo je to kuhano toplo kolovoško jutro, članovi redakcije
su odlučili istražiti istinitost dojave. Svaki čas netko je htio nekog ubiti
jer svi su htjeli biti oči u oči s Kerrom. Rješenje je bilo dovitljivo – ko
neće na more (odmah sam ispao iz igre) ide u reportersku zasjedu, danonoćnu ako
zatreba, s redovnim smjenama nakon tri sata dežurstva na ulaznim stepenicama u
hladovini današnje zgrade MMSUa!

Prvih
par dana rezultati su bili očaravajući – zero, niente, ничево, nada, nicht,
ništa. Atmosfera se, unatoč nedostatku erkondišena u prostorijama Vala,
hladila, uzrujanost je poprimila naznake defetizma te općenito neugodnost je
zavladala – ostaje se bez ekskluzivne naslovnice Pjevača i mega intervuja koji
su časopis trebali kandidirati lansiranju u orbitu malo bliže od Jupiterove
svih svjetskih medija! Da se ipak ne ispadne do kraja naivan i lakovjeran poput
Ericha Von Danikena, dovitljivo se netko dosjeti kako bi valjalo još ispipati
mogućnost provjere knjige gostiju u hotelu! Buuum broj 2 je raspalio po uspaljenim
mozgovima! Taktika pristupa zahtijevala je vojničku pripremu – dvojica novinara
su opstruirala rad recepcionera tražeći direktora hotela jer da im je kava bila
ispodprosječne kvalitete okusa, a treći je mutikaša krišom maznuo dokazni
materijal, zaključavši se u sanitarni čvor. Ili lift, nisam više siguran.
Cijelo je iskustvo djelovalo zastrašujuće. Lakše je bilo steći diplomu na
Tehničkom fakultetu negoli zavarati čovjeka za pultom. Ali zakoni su retorike i
riječi na strani hrabrih novinara, pa je akcija zaista prošla bezbolno i bez
kaznenih prijava pri sekretarijatu unutarnjih poslova. Onaj treći, čiji je
zadatak bio najkompleksniji i najizazovniji, u prvim je minutama nakon izlaska
iz hotela bio odsječenog jezika, nijem. Netko je spominjao i blijedost,
odsutnost ikakva osjećaja začuđenosti kao da je spoznao tajnu svemira.

A
zapravo se radilo o grčevima u crijevima i blažem obliku upale apendiksa, al
sve se riješilo nakon dvostrukog povlačenja vode iz vodokotlića. Povrativši
svoju prvobitnu snagu i okrijepljen posjetom strateškom mjestu na koje odlaze i
kraljevi Odvažni je otkrio sljedeće: u Knjizi popisanih turista doista postoji
cijela jedna rubrika iscrtana s misterioznim znacima, gotovo prazna.

Hoćeš
reć samo inicijali stoje?

Pa,
ono, da, hmm.

I?
Koja su slova u pitanju? JK?

Hmm,
neee… JB crtica T.

Moralo
se priznati da to nepobitno upućuje na stanovitog maršala, ali mrtvog i
oplakanog već pet godina, pa dakle netko se grdo našalio na njegov račun. Malo
se ambijent opustio, natruhe podrugljivosti i atomi autoironije su se napokon
vratili natrag u prostorije omladinskog časopisa, tamo gdje i prirodno
pripadaju.

Strogi
režim nadgledanja hotela se, temeljem novopristiglih informacija, napustio,
zbog manjkavosti entuzijazma prije svega a i odsutnost financijske potpore nije
odviše pomogla, pa čak se i sumnja dala raspustiti. Najmanje jedan član
redakcije, međutim, ostao je u uvjerenju da smo svi ostali u zabludi, a on u
pravu kad je riječ o ovoj bizarnoj riječkoj epizodi. A i danas kad priča o tome
oči mu, kao zastupniku dobre sile nasuprot onoj drugoj, svjetlucaju
kombinacijom zanesenjaka i smušenjaka istodobno.

Naravno,
nitko nije dokazao niti suprotno, da se Jim Kerr doista nije krio iza
inkriminiranih inicijala. I tako puna dva mjeseca. U Rijeci na ljetovanju,
osamdesetipete, preranjao je s dihalicom i plavim perajama naftne mrlje od
Kostrene do Bivija.

Opravdao
je naziv bendu.