B(l)uđenje riječke košarke

Na košarkaškoj karti svijeta
ime Hrvatske nije bilo upisano punih 16 godina, od Toronta sada već davne 1994.
godine. A ni tada nažalost priča nije imala sretan kraj, samo uzgred prisjetit
ću Vas na izbornika Giergiu i neke prijateljice noći, no one neće biti predmet
ove kolumne.

Niti na riječkim parketima
košarka već odavno nije radost loptanja pod obručima. Jedan od sinonima sporta
u gradu na Rječini koji svi Vi koji čitate ove retke bez sumnje volite, košarkaški
klub Kvarner administrativno je ugašen i onda je čudnovatim manevrima
pripajanja Jadrana i Torpeda došlo do onoga što se od početka ove godine zove
Kvarner 2010.

Priče o piramidi riječke
košarke lansirao je začetnik ideje o fuziji Željko Sarić, vlasnik tvrtke koja
zastupa jednog od vodećih proizvođača autobusa u svijetu. Sporazum o spajanju
Jadrana i Kvarnera svečano je potpisan 28. listopada prošle godine i tom je
zgodom najavljen i primarni cilj – plasman u A1 ligu. Taj je cilj srećom i
ostvaren, a onda su počeli problemi.

Najprije borba za vlast,
odnosno poziciju sportskog direktora, pa maratonsko natezanje – i opet nažalost
sa nesretnim krajem između struke i sinonima posljednje uspješne riječke
generacije košarkaša Marijana Mancea, pa muke oko kompletiranja igračkog kadra.
No tako to valjda kod nas mora biti. Nadam se i iskreno vjerujem kao istinski
zaljubljenik u ovaj predivni dinamični sport da će b(l)uđenje postati buđenje
riječke košarke i da će se ono dogoditi već za vrijeme Kupa Kvarnera na kojemu
će uz domaćine nastupiti i tri NLB ligaša Zadar, FMP iz beogradskog predgrađa
Železnika i Široki iz Širokog Brijega.

Naznaka nekih novih
pozitivnih vjetrova koji bi trebali značiti i pun novi dom riječkih košarkaša –
kapacitetom manju ali „topliju“ dvoranu Dinko Lukarić trebali bi biti i dolasci
u Kvarner Franka Filipovića i Alexa Opačića Australca hrvatskih korijena.
Rudolf Jugo uvijek je bio, bit će i ostat će realist koji je uvijek sa obje
noge čvrsto stajao na zemlji, tako je i sada jer ni ovoga puta od Rudija nećemo
čuti nerealne prognoze, svjestan je riječki strateg kakve ga sve oluje čekaju
kroz ligaško natjecanje u kojemu je primarni cilj osigurati ostanak, a sve
iznad toga bio bi veliki bonus.

Osim Kvarnera, neka se drugi
ne naljute, a tu prije svih mislim na Pleter i Zamet, jedan je muški košarkaški
kolektiv posve izmijenio sustave vrednovanja u sportu. Riječ je o Rijeci Svetog
Vida odnosno Flumen Sancti Viti najmlađem članu riječke košarkaške obitelji. Od
svoga osnutka 8. listopada 2008. godine ovaj je klub totalno drukčiji od
drugih. Prije svega zato što se o njemu brinu isključivo i samo igrači. Dobro,
ne baš samo oni, jer imaju pomoć iz cijele zemlje i inozemstva, no ako ste
zločesto pomislili da je riječ o financijskoj pomoći grdno ste se prevarili.
Ovaj se posebni klub financira gotovo isključivo od povratne PET ambalaže,
starog papira, i bezvrijedne bijele tehnike. Ovo gotovo isključivo, odnosi se
na drugu godinu postojanja kluba kada su stekli pravo na minimalna proračunska
sredstva Grada. Iako je recesija ugasila njihov seniorski sastav, mlađe uzrasne
kategorije natječu se sa manje ili više uspjeha, a čelnici kluba originalnim
akcijama i idejama daju svoj doprinos boljitku grada, radom s djecom s posebnim
potrebama, aukcijama, izložbama partyjima, jednostavnije rečeno žive košarku na
jedan drugačiji pozitivniji način.

Situacija kod nježnijeg
spola također nije razlog za pjesmu i veselje, a mogla bi biti, jer nedostaje tako
malo. Dva su „bastiona“ riječke ženske košarke; Tomislav Švec i Igor Kukić u doslovnom
smislu već godinama Alfa i Omega Riječanke, dominantnog ženskog sastava u našem
gradu koji iako je stekao pravo nastupa u elitnom društvu još uvijek razmišlja
hoće li se u tu avanturu upustiti. Razlog je naravno – recesija. Drugi po
kvaliteti prikazanog ženskog basketa je Pleter, klub u čijim redovima osjetno
po kvaliteti odskače jedan od većih talenata riječke košarke posljednjih godina;
Suzana Vukičević, ali opće je poznata stvar da jedna lasta ne čini proljeće. U
Pleteru je situacija obrnuto proporcionalna onoj u Riječanci. Ekstremno
ambiciozna uprava na čelu sa profesorom Zvonkom Čapkom silno želi nastup u
elitnom društvu, iako ga ekipa nije zaslužila kroz ligaško natjecanje prošle
sezone. Treći ženski kolektiv našega grada Mlakasport također se veže uz jednu
osobu, Dinka Mustapića, čovjeka koji je u tom klubu sve. Ambicije kluba
nisu visoke poput onih Pleterovih, barem što se rezultata tiče. Sada već jako
davne 1987. Riječanka je ušla u prvu ligu bivše države, u njoj se zadržala
dvije godine. Bila su to neka druga vremena, kada je košarka i u našem gradu
bila radost loptanja pod obručima.

Grad koji je dao Aramisa
Naglića, čovjeka s olimpijskim srebrom iz Barcelone 1992. i sudionika dvoboja s
jedinim Dream Teamom, Sinišu Kelečevića, Baždarića, Štimca, Kusa, Mancea
zaslužuje barem dobru košarku. Potrudimo se svi zajedno da ju probudimo.