Boksački poučak

„Ja nisam
u nikakvom sukobu sa Vijetkongom“ – glasio je njegov odgovor na poziv u vojsku
1967., javno dajući time na znanje da se njegovo ime briše sa popisa američkih civila
u čije ime vlada SAD-a negdje na drugom kraju planete istrebljuje komunizam.

Bila je to
ne samo drska pacifistička pljuska u lice službenoj američkoj politici, nego i
šamar drogiranoj američkoj javnosti koja još do tada snažno podupire pogrešne vanjskopolitičke
odluke svoje vlade.

Upravo ta
činjenica izazvala je zabrinutost Bijele kuće, prvenstveno zbog postojanja
opravdane bojazni da se Amerikancima ne počne bistriti u glavi te masovno krenu
slijediti primjer slavnog boksača.

A tada bi
se stvari počele komplicirat. Jer što se u tome slučaju dešava?

Bez jake masovne
podrške građana politički sukobi prestaju biti politički i postaju osobni – a
kao takvi ne predstavljaju više zaštitu nacionalnih,
nego nečijih osobnih interesa.

Za razne
političke manipulante, mešetare i
jalnuške diletante to je najgori mogući scenarij, jer rat za osobne
interese moguće je voditi samo u ime nacionalnih interesa.

Takvih
ideja, međutim, nikada ne manjka. Zato su ratovi (lokalni i globalni) povijesna
konstanta. No, „boksački poučak“ Muhameda Alija (JA  nisam u sukobu sa
Vijetkongom!) – nudi rješenje: Politiku
treba personalizirati!

To znači razdvojiti osobe od naroda i država, pa
ako se već nekome ili nekima boksa
neka se boksaju sami – jedan na jedan. Tada bi točno znali tko je u sukobu,
zašto i s kim (od vrha do dna).

Ovo na
prvi pogled može izgledati komplicirano, ali uopće nije. Stvar je samo medijske
kulture i želje da se prestane širiti kolektivna nervoza. Treba samo
skoncentrirati misli u klupko vlastitih mišljenja i suziti utjecaje iz okoline.
Nema smisla nositi zajedničku karmu do sudnjega dana, ako se problem akcije i
reakcije može individualizirati u mjeri koja osigurava svu političku, dramsku i
kulturno-zabavnu neovisnost svakog pojedinca od društva u kojemu živi.

A za to je
potrebno tako malo. Tek zericu dobre volje i zrno mudrosti. Nužno je samo savladati
novu političku pismenost, jezik i pravopis.

Tako se
više  ne bi govorilo i pisalo: odlučila
Hrvatska, Slovenija, Srbija…napala Amerika, napala Rusija…nego bi cijeli sustav
medijskog informiranja i uzbunjivanja odmah svrstavao državne račune po imenu i
prezimenu potpisnika odluka i napada,
sa obaveznom slikom i objavom preslika osobne iskaznice u svim školskim
udžbenicima (ako se radi o većim povijesnim događajima).   

Ovako je
sve općenito, grupno i masovno. Kad se napije jedan, često teturamo svi – i  gotovo svaka osobna pijana runda postaje
nacionalni problem.

Živjeli
Mate Parlov i  Muhamed Ali!