Bombaška lektira

Doznajemo da se
radi o jednom domaćem i jednom stranom državljaninu. Riječ je o Marku Maruliću,
ocu hrvatske književnosti, i slavnom grčkom pjesniku Homeru, čija su književna
djela uslijed snažne bombaške detonacije izbačena s liste preporučenih autora i
može ih se čitati još samo u dijelovima.

Da li se ovo
moglo spriječiti?

Odgovor je DA,
moglo se. Krunski svjedok i razotkrivatelj počinitelja ovog bombaškog napada
tvrdi da je još u davnim osamdesetima osobno, glavom i bradom, upozoravao
profesora Rosandića, doajena tadašnje
metodike i zagovaratelja Šuvarove reforme, i to baš na temu Marulića,
rekavši mu direktno u brk: ‘Gospodine
Rosandiću, kako je moguće da Marulić ima samo stranicu-ipo-dvije, a film
Neretva trideset?’

Lagani naslon rukama
o stol dao je naslutiti da Mislav Togonal u tom času gubi ravnotežu. Umjesto da
pažnju svoga gosta usmjeri na zapovjednu odgovornost Jula Brinera, što bi čak i samim učenica zasigurno
bilo puno zanimljivije, on se prebaci na aktualnog ministra obrazovanja.

Takvo nenadano
vraćanje loptice iz mračne povijesti u grubu sadašnjost zbunilo je sugovornika.
Tu i njemu pada koncentracija pa svoju kritičku misao završava po meni jednom
poprilično zbunjujućom tezom koja čak i onu šačicu djece koja voli lektiru i
čita knjige sa punim razumijevanjem, upućuje na jedan vrlo kontroverzni
zaključak – da su sada ovim politički
instruiranim bombaškim napadom na hrvatsku književnost više od Hrvata
nastradali Srbi:

Danas je činjenica da što se hrvatske
književnosti do 1800-te godine tiče, u Srbiji (njihovim školama) više uči
hrvatske književnosti nego što je to predviđeno u Hrvatskoj. To je strašno.

Bio je to
prijelomni trenutak koji će preusmjeriti daljnji tok televizijske rasprave. Obzirom da nisam školovani pisac, ne razumijem
se u književnost tako dubinski, pa cijelu emisiju napola pratim iz perspektive temeljne
struke, profesora fizičke kulture.  Primjećujem tako da je voditelj emisije poslije
ovog odgovora položaj tjelesne ravnoteže učvrstio širokim raskorakom. Meni je
to bio pouzdani znak da mu nedostaje sljedeće pitanje, što se odmah pokazalo
točnim. Izlaz iz ove poprilično nelagodne situacije nalazi u prilici da predstavnicima
prozvane skupine Šuvarovih pirotehničara
daje riječ za repliku.

Sukus njihove
obrane možemo sažeti u samo jednu rečenicu: 
Prisutni očevidac bombaškog napada vrlo je selektivno čitao popis hrvatske
lektire.

U pojašnjenju
ove jasne primjedbe se kaže: On je očito
pročitao popis, međutim nije pročitao ono što popisu prethodi. A popisu
prethodi vrlo jasan opis njegove namjene i kriterija po kojima je sačinjen.

Na ovome mjestu
isključujemo ton i sliku iz studija hrvatske televizije jer mislim da je upravo
taj spomenuti opis ujedno i bit cijele ove priče, i uopće jedina tema vrijedna
rasprave, koja možda po prvi puta u povijesti hrvatskog školstva problemu
lektire pristupa sa pozicije metodike, s jedinim ciljem da u glavama učenika
potakne želju za čitanjem i vrati u njima davno izgubljenu naviku druženja sa
knjigom.

U tom kontekstu
izdvojio bih jedan (metodički meni vrlo blizak) vrlo radikalni liberalni stav
profesorice hrvatskog jezika i književnosti Maše Rimac Jurinović iz osnovne škole
Mladost u Novom Zagrebu:

  „U
toj dobi najvažnije je odgojiti čitače i dati im izbor da čitaju što im se
sviđa. Sve drugo mogu nadoknaditi kasnije.“ (tportal)

A to kasnije treba
se dogoditi u njihovom vlastitom vremenu, spremnom da u drugim ljudima,
vrijednim čitanja i pažnje, prepoznaju sebe. 

Ovo znam iz
osobnog iskustva. Siguran sam da bi Dostojevski bio puno sretniji da sam i
njegovu lektiru ostavio za neke
zrelije godine, kao u vrijeme kada sam čitao Tolstoja kojega sam, na moju
veliku sreću, izbjegao u svojoj đačkoj mladosti, kada mi je jedino važno bilo da postanem lijevo krilo ili centarfor
školskog tima.  

Onaj tko dobro
razumije književnost zna da svaka dobra knjiga ima svoju apsolutnu vrijednost.
Ona je punina koja gradi karakter, budi savjest, otvara srce… Mjesta u svakome
od nas ima samo za one pisce koji nas čine cjelovitim ljudskim bićem, i  potpuno je nevažno jesmo li se kao takvi
izgradili uz jednog, deset ili stotinu autora.

Čemu stoga ta
silna želja da se do kraja mature popuni kvota velikih književnika, kad je za
potpuni život dovoljan jedan? A smisao lektire je upravo taj – pomoći djeci da u
svome životu pronađu svojeg vlastitog pisca, ili barem jednu omiljenu knjigu.
Nađu li jednu, zavoljet će mnoge.  

Novi kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik na
dobrom je putu da im pomogne u tome.