Boris Ilić, osvajač prve svjetske sportske krune za Hrvatsku

A on to, čovjek kojemu
posvećujemo ove retke, nije zaslužio. Ne zato što sportaši moraju biti svima
poznati – čini se, nezaslužena privilegija nogometaša – nego zato što je,
jednostavno, bio prvi, onaj koji probija led. I to u doista nesvakidašnjim
trenucima, kada za to nije bilo dovoljno/“dovoljno“ biti u onomu čime se baviš
najbolji, nego je podrazumijevalo i dozu hrabrosti koja prelazi okvir onoga što
nazivamo sportom. Njegovo ime je Boris Ilić.

Kada je, gdje i u kojoj
disciplini osvojio medalju koja će ga upisati zlatnim slovima u povijesti
hrvatskog sporta? Koja će ga, također, u ovoj kolumni dovesti na stranice
kulture, premda bi bilo prije očekivati da ga vidimo na sportskim stranicama?
Jer si, eto, umišljam da je nemirenje s nepravdama,  pogotovo one što blješti zlatnim sjajem,
pitanje – osobne kulture?  

Boris Ilić stao je na
postolje rezervirano za svjetske prvake na Prvenstvu svijeta u full contactu i
kick boxingu u Parizu 1991, i to pobjedom u disciplini low kick, donoseći time prvu
svjetsku sportsku krunu tek osamostaljenoj Republici Hrvatskoj. Prvenstvo je u
francuskoj prijestolnici održano od 6. do 8. prosinca, a naša reprezentacija tu
je nastupila samo nekoliko mjeseci nakon što je svjetska organizacija za te
sportske discipline, WAKO, priznala 
Hrvatsku kao punopravnu članicu. To je našoj reprezentaciji omogućilo da
u Parizu nastupi među više od 20 državnih reprezentacija, koje su u Pariz
dovele 280 natjecatelja. Naši su sportaši iskoristili prigodu za promociju
svoje novostvorene države. Pomoć u organiziranju i pokrivanju troškova
putovanja pružili su hrvatski iseljenici u Francuskoj, a oni su bili,
očekivano, i naši tamošnji najveći navijači. U povratku, reprezentativci su
autobusom kojim su putovali dopremili pomoć u hrani i odjeći, upućenu ratom
zahvaćenoj Hrvatskoj iz francuskog Caritasa.  

Ilić, rođen 1957, stigao
je u Pariz  zaputivši se iz Rijeke, gdje
je u tom trenutku bio devet godina zaposlen u Rafineriji nafte, kao električar u
urinjskoj Energetici. Svaki slobodni trenutak koristio je za izlazak na
strunjaču, trenirajući naporno i uporno, izrastajući u izvanredna, u krugu
poznavatelja borilačkih sportova nadasve cijenjena sportaša. Uloženi trud
vratio mu se dobrim i prije Pariza, potvrđujući kako naša prva svjetska zlatna
medalja, osvojena u  pojedinačnoj muškoj
seniorskoj konkurenciji, nije pala niotkuda. Ilić je već 1988. osvojio titulu
svjetskog viceprvaka u savate boksu, a 1989. ponovio je taj uspjeh u full contactu.
Sljedeća godina donijela mu je stanku, zbog ozljede, ali možda i pripremila
teren za još veći uspjeh, uspon na najviše postolje u kick boxingu.

Boris Ilić nije izgradio ime isključivo
kao borac na strunjači. Među mladim riječkim poklonicima borilaštva bio je vrlo
cijenjen kao sportski pedagog i organizator. Na natjecanje u Parizu krenuo je
kao član Centra borilačkih vještina Lučki radnik, u kojemu je bio osnivač i
trener, a istim se poslovima nešto kasnije bavio u klubu Rijeka Tank. Godine
1994. je organizirao demonstraciju karatea učenicima Osnovne škole na Viškovu,
zajedno s Draganom Majkićem, Alenom Zamlićem, Veselkom Bebekom, te članovima
Karate kluba Kastav. Demonstracija je bila tako uspješna da se u novooformljeni
Kick boxing klub na Viškovu upisalo tridesetoro djece, koje je prvih šest
mjeseci vodio upravo Ilić. Godine 1996. postavio je temelje Borilačkog
kluba Bura u Kostreni, održavanjem prvih treninga s tridesetak polaznika u
kostrenskoj Narodnoj čitaonici.

Nažalost, Boris Ilić sportsku
je karijeru prekinuo na najgori mogući način, smrtno stradajući u prometnoj
nesreći na motociklu 15. kolovoza 1998. godine. S njim je istu sudbinu tada
doživio još jedan riječki sportaš, Mario Malovac iz Kick
boxing kluba Rijeka Tank.

Ljudi odlaze, medalje ostaju. Premda bi bilo bolje da je obrnuto, valja nam
cijeniti medalje koje su ostale, dijelom i zato što poštujući njih, poštujemo i
njihove osvajač.