Odem do place, vrvi, bez obzira na fiskalizaciju, životnošću – riba koliko hoćeš, povrća, prodavačice za pultom dobacuju primamljive ponude, malo dalje štandovi s kartonskim kutijama, na plastičnim vješalicama vise majice, haljine, torbe, bedževi, cipele. Ukratko, sajam. Gurkanje, ali sasvim pristojno bez agresivnih ispada, među potencijalnim potrošačima održava svijest u stanju budnosti. I ne pomišljam zijevati, to je dobar znak. Naspavao sam se.
Pomislio sam kako bih volio investirati u nešto novo, odjevni kerefek, ili ručni sat, mobitel mi je prijeko potreban. Doduše, to tvrde mnogi poznanici, dok sam ja, naprotiv, sasvim zadovoljan ovim postojećim. Ali vrijeme je danas moderno, pa, ujutro kad se probudiš, odeš u dućan i kupiš si bilo što ne bi li bio sretniji uslijed kemijske reakcije koju je proizveo mozak zbog sadržaja u ružnoj plastičnoj vrećici!
Prisjetio sam se negdašnjih dana kada su kaputi trajali petnaestak godina – svako su se proljeće nosili u zato predviđene čistionice, gdje su ih zaposlenici podvrgavali ekološki dvojbenim postupcima, vraćajući ih vlasnicima u savršenom, izglačanom i mirišljavom izdanju. Isto je bilo i s urama – imala se kolekcija od jednog ili najviše dva komada i čuvalo ih se i tetošilo kao sina jedinca.
Na granici se plaćala carina za paket kave, švercale su se milka čokolade, banane su se uglavnom pojele do kontrolne točke a kore izbacivale kroz prozor u svrhu šumskog hranidbenog lanca. Ili nešto slično. Slijedila je rentgen kontrola u kućicama – najprije murija podozrivim okom gleda glavu obitelji, prebacuje pažnju na djecu smještenu na zadnjem sicu, vraća se natrag na šofera, pa kratki pogled na gospođu. Ako je ugodnog izgleda zadržava si plavac pravo odmjeravanja u trajanju od nekoliko minuta. Čista psihologija! Ukoliko jedno od njih pukne – zna se da je zastava/škoda pretrpana nedopuštenim proizvodima za vlastitu uporabu, a onda dolazi na red izvlačenje iz vozila, skidanje do gaća u onoj hladnjikavoj zgradi, kraće ispitivanje, rukometno dobacivanje pasoša od kolege policajca do kolege carinika, oduzimanje predmeta neprihvatljive zemlje podrijetla, vraćanje dokumenata nakon iscrpljujućeg maratona pitanje/odgovor na relaciji pravednik (plavi) – zločinac (civil). Ovaj potonji potom sjeda u stojadina i kao nošen vjetrom vozi sljedećih dvadesetak-tridesetak kilometara, te na sigurnoj udaljenosti od državne službe sriče jadikovku sastavljenu od niza prigodnih psovki i uvreda na račun slabo prisutnih svetaca, njihovog naredbovaca te njegove slabo empatične majke. Da barem puši cigarete! To uvijek smanjuje napetost, a i odbacivanje čika u okoliš ima katarzični učinak na ljudsku umornu dušu!
Od ponedjeljka, prvog srpnja, međutim, te su stvari, obećano je, iza nas. Dokumente imaš tek reda radi u takujinu, voziš se iz Rijeke sve do Nordkapa bez stajanja ako ti se hoće bit za volanom 29 sati u komadu, bez zaustavljanja. Zanemarimo tankanje benzina kao nezaobilaznu točku svakog zemljopisnog istraživanja.
Ne budi lijen, odlučio sam taj slučaj podrobnije ispitati. Kraće putovanje skončalo se projuravanjem na onoj ex granici s Italijom, na Kozini (gdje se još uvijek diči zgrada neugodna siva izgleda s problematičnim sustavom grijanja i sasvim sigurno nezanimljiva budućim arheolozima), nastavilo se kroz Sloveniju, i negdje oko natpisa ‘Menjalnica – kune/euri’, znao sam da sam na jedva 800 metara od Duty free shopa. Namjerno sam ostavio putovnicu na ruci nedostupnom mjestu, ne bih li sa što većim zadovoljstvom protutnjao pokraj kontejnera koji su do nekidan služili zastrašivanju puka i naplaćivanju carinskih doprinosa svakom građaninu koji unosi u zemlju išta iznad ukupne vrijednosti iznad tisuću kuna.
Stopala su igrala tango po kvačilu, gasu, brenzi i stvarno se nisam bojao da ću negdje morati naglo zakočiti i da bi mogao cijeli motor otići u onu stvar koja počinje s k, a nije klip, i da ću možda odletjeti u, štajaznam, zrak. Ili nešto nalik američkom uvjerljivom akcijskom krimiću. Brrm, brrm, dodajem si i audio onomatopeju kako bih pred sobom pojačao dojam slobode poput one koju su emitirali Peter Fonda i Dennis Hopper u Golima u sedlu. Oko mene vlada potpuna nepokretnost a ja bezobzirno mijenjam brzine, četvrta pa peta! Konačno postajemo djeca zapadne civilizacije, umišljam si. Jipiiiii!
No, međutim… nailazim na kolonu. Stojeću. Nemrdajuću. Počinjem osjećati etničku nesnošljivost prema našim susjedima. Nepravedno, ispostavit će se maaaalko kasnije. Trudim se održati auto negdje barem po sredini ceste, gume zvižde, a i cvile. Poda mnom izmiče puna bijela linija, pokušavam voziti ravno, obje su mi noge na brenzi, pograničje juri pokraj mene. A trebalo je biti obratno, sjećate se? Zaustavljam se na tik do vozila splitskih registracija bez posljedica. Stavljam mijenjač u ler, podižem ručnu, otvaram vrata, izlazim i namještam pozu kao Indijanac, s rukom iznad obrva ne bi li uočio o čemu se, entivrapca, ovdje radi. I kakvo je to samo razočarenje! Granica još radi! Svaki dokument guraju u onaj antipatični aparat za provjeru identiteta i možebitnih kriminalnih radnji, službenik naše gore list ga još dodatno prevrće po rukama, te razočarano vraća vlasniku neuzbudljiva dosjea! I samo što mu ne dobaci još ono prikladno njemačko – raus! Ajmo! Štas’ čeka?! Ne mičem se, dakle, s istog mjesta nekoliko minuta. Poslije ubacim u prvu, pa u drugu. Ponavljam lekciju iz auto škole. Ali i dalje stojim ondje. Pritisnem gas malo poslije u svrhu napredovanja, idem točno 10 km na sat. I tako još dvanaest puta. Na ‘naplatnoj’ kućici me ne pitaju za razloge napuštanja domovine. Nije loše, i to je nešto. Ali cijede plavu putovnicu kao da će iz nje izmusti nekakav antraks, što li? Tutnu mi je natrag kroz prozor, dodirnu šapku, i nekako istisnem iz sebe pristojno doviđenja. Stanem pedeset metara poslije, dvoumim se između konzumacije cigarete ili korneta. Odlučujem se za kremasto i bezdimno.
Siguran sam da ćemo jednom ipak slatko prolaziti pokraj ovih ispražnjenih ostataka negdašnje skučenosti.
Podijeli na društvenim mrežama