Brain Damage inc.

–       Dobar dan, čujem iz neke druge
geografske širine.

–       Pa da, odgovaram, manje-više je dobar,
uistinu.

–       Jel bi bilo u redu da dođete nastupati
k nama, ovdje u – krčččč, frghhh – drugi  mjesec?

–       Mislite u (proizvodim sličnu ako ne
identičnu onomatopeju) kkkkkkkkkkrhhh, ghhhhhhghghgh? Naravno, kako da ne,
ushićeno iživčanljen odgovaram svim, i inače, pristojnim anonimnim upitima.

–       Izvrsno! Mi vam ustupimo prostor,
projektor i ozvučenje a vi ostalo!, odgovara gospodična s one strane.

–       Je. Kažem i čekam još neko podpitanje.
Bilo šta.

–       Tututututututu, mi odgovara mob.

 

Pomislim
si – svašta si ovi organizatori danas umišljaju. Ma, kakve veze ima, i ovako
nisam niš čuo, a ako ih baš bude zanimao nekakav nastup, zvat će ponovno. Osim
toga, nisam zamijetio da su spomenuti ikakvi uvjeti, zar ne? Ta imao sam posla
sa svakakvim “organizacijama” pa me to još više potaknulo u sebi
razviti zamišljanje da se iza ovakvih razgovora možda krije i neki krajnje
zagonetan asocijativni niz koji tek valja razriješiti. Ili samo pretjerujem.
Kao i uvijek.

 

U
svakom slučaju silno iščekujem da dolaskom novog vremena nastupi i revizija
postojećih odnosa između izvođača i gazda disko klubova, kafića i
štatijaznamčegasvene. Ali, hej, realnost je ovakva: šipak! Na temelju kojih
pokazatelja to zaključujem pitate se?

 

Parni
je dan. U smislu datuma. Oko 11 sati. Zvoni isti mobitel, nisam ga mijenjao od
2005. godine. Prepoznajem broj. Onaj isti od prije, e, pa ubij me, ne sjećam se
točno otkada. Zlu ne trebalo ipak kažem halo, ali ravnije bez upitnika pri
kraju ‘o’. Nek se zna da mi je puna kapa takvih pregovaranja, glumim nešto
između gljive i ravnodušnog filodendrona, samo što i pričam a ne vegetiram u
kutu sobe.

 

–       Zašto se ne javljate? Pa mi stavili
informaciju već na fejsbuk, i dvanaestero ljudi nam je potvrdilo dolazak na tu
večer!, veselo me obavijesti glas frekventno koji decibel iznad pristojnosti
urlanja.

–       Hmm, oprostite, s kim razgovaram?,
stvarno me to zanimalo jer se, prema gornjem transkriptu da vidjeti kako je taj
detalj izostao iz prvog poziva.

–       S guzicom Merli (bez ‘n’) Monro! (ovo
je ublažena i cenzurirana verzija replike koja je uključivala red nanizanih
organa za reprodukciju primata, s naglaskom na ljudsko i pasje podrijetlo, te
na začuđujuće inventivan broj njihovih mogućih načina sparivanja).

 

Prekidam
recitaciju stiskanjem crvene tipke. Tim se postupkom služim jer sam stroga i
metodička osoba. Odlazim do hi fi pojačala, volumen stavljam na 5 (na skali do
10). Prilično je bučno, a i susjedi će prestati biti blagonakloni mojoj
nazočnosti u zgradi ukoliko ne smanjim doživljaj Iana Huntera na prihvatljivu
jačinu od 2,3. Pokazuje se međutim nedovoljno glasnim da kompenzira opetovanu
zvonjavu mobitela. E, sad mijenjam taktiku, ne predstavljam se s ‘halo’ niti ‘da’
ili neukusno pristojnim “molim” nego šutim, pustim nek Hunter za mene
pregovara.

 

Bujica
riječi ne staje bez obzira na agresivnu pozadinsku mjuzu koja mi baš sad
slučajno se čini prikladnom za ovo drugarsko razgovaranje na relaciji gazda
(gospodična) – izvođač (papak, tj ja).

 

Budući da u posljednje vrijeme ne
izlazim baš često, izbjegavam noćne izlaske, slabo se viđam s kolegama, ali
unatoč svemu ipak ostajem aktivan na različitim frontovima, slutim da je moja
neprisutnost na gore opisanim društveno prihvatljivim oblicima djelovanja
počela nagrizati moju poziciju te ne shvaćam novonastalo doba u kojem te naziva
samozvani organizator događaja, koncerta, performansa, kakogod, i ne trati
energiju na uspostavljanje dijaloga već naprotiv jednosmjerno ofanzivnim pristupom
želi svesti izvođača na klijenta kojemu se uredno naplaćuje usluga ustupanja
prostora za vlastitu promociju. Postoje presedani, složit ću se, ali ovaj je
slučaj malkice ipak preturoban. A možda sam i ja u potpunom nesuglasju oko
umjetničkih kriterija. Konačno, odlučno uzvraćam gospodični na mobitel:

 

–     
Čujte,
činite me nervoznim, poručim joj govoreći istinu.

–       Pa ja sam mislila da smo se sve
dogovorili!, još uvijek vrlo glasno se javlja druga strana.

–     
Krivo
ste mislili, uzvratim joj bez imalo otrova u glasu, majke mi.

–     
I
šta ćemo sada?

–     
Koliko
ste platili taj oglas na fejsbuku?, pitam nevino.

–     
Nikoliko.
Tamo je sve besplatno, uzvrati inteligentno ona.

–     
Dakle,
da rezimiramo: niste niš platili za marketing, mene biste ugostili tako da ja
platim cijeli put i budem sretan što sam uopće dobio priliku nastupati u vašem
gradu, iako sam to iskustvo već imao pa ne spada u neku veliku egzotiku,
također si vlastitim novcem sredim hotel, a kao bonus dobijem edukativni sat
vulgarnog vokabulara i možda bićerin neke rakije. Jesam li dobro shvatio?

–     
Pa
jeste, reče i potvrdi mi sumnje ona.

–     
E,
pa neće moći ove noći, sjetim se zgodne doskočice iz nekog jeftinog filma. U
sličnom, ironičnom tonu dobacim, zahvaljujem se na Vašem velikodušnom
prijedlogu, nažalost, nisam u mogućnosti ostvariti Vašu želju da nastupim za
minus od 2000.- kuna kod Vas. Žao mi je.

–     
Ah,
ništa onda, jbga. Moj muž će biti razočaran.

–     
Poručite
mu da sljedeći puta bude manje široke ruke, siguran sam da će vam upaliti,
velim joj jer posjedujem, kao što se zna, zavidnu sklonost davanja savjeta.

–     
Stvarno
tako mislite?, napokon joj je otupjela oštrica odrješitog tona, za nevjerovati!

–     
Ne
shvaćam do kraja dal smo izokrenuli uloge pa ona mene sada krenula zezati ili
je naprosto talentirana za glupost. Ne budi lijen, ubacim još jedno pitanje da
razriješim dvojbu:

–     
Oćete
da vam dam broj od Iana Huntera, onog iz Mott the Hoople? On baš voli svirat i
pjevat di god ga zovu?

–     
Joj,
to bi bilo stvarno krasno! Evo, samo da uzmem olovku… Kako ste rekli da se
zove ono gospodin?, dražesno je upitala.

 

Pa, u svakom slučaju povratila je
smisao za humor, nema se što dodati njezinom odgovoru. Čak slutim kako je
prilično samozadovoljna jer je u posljednje vrijeme uspjela u dobroj mjeri
skinuti kilažu.