Kolumna Plitkih misli

Zato
osnovnoškolski programi uključuju veću količinu, pitanje je koliko i gdje
provjerenih, vjerskih teorija (koje pristojno ovdje ne definiram zabludama) i
dvojbeno prihvatljivih dogmi, no, za utjehu mi/nam stvarno ostaje činjenica da
je taj, komplimentirajmo mu radi korektnosti, predmet ipak tek – izborni.
Klincima koji ne žele biti u, nazvat ću ga po isključivo vlastitoj savjesti
tako, brainwashingu međutim nije ponuđen nikakav adekvatan alternativni
sadržaj. Eventualno mogu lutati školskim hodnicima, dosađujući se, ne pada im
na pamet otići do knjižnice i uzeti kakav naslov u ruke, prelistavati ga, a
kamoli raditi bilješke u prazne stranice bilježnice. Zašto i bi? Nitko ih ne
nadzire, to je vrijeme njihovo i valja ga ispuniti upravo – ničim. Zvuči pomalo
otužno, ne? Škola kao legitimna institucija za upražnjavanje ispraznih znanja.

Bilo
za one koji pohađaju vjeronauk ili nasproću, one koji se igraju 45 minuta
ajfonom.

Dobro,
ovi potonji se razvijaju samostalno, uobličavaju vlastito ja, težak je to put,
biti izdvojeni od čopora, nemati pouzdano zaleđe i zajednički huk, može se lako
upasti u iskušenje i pridružiti se onima koji vjeruju da vjeruju. No,
oponašanju razmišljanja rijetki se ipak odupru, zadržavaju individualnost i
razvijaju nekonformistički pristup životu. Naravno da se katkad kao posljedica
ovog čina može pojaviti kolateralna tjeskoba, nije li tako uvijek kad se
izoliraju pojedinci, odstranjuju od društvenog tkiva kao nepoželjni? Kad se
prevlada ovaj iracionalni osjećaj ostaje jasan iskaz revolta, rebelioznost.

Što
ne isključuje, molit ću lijepo, dobro i pristojno ponašanje ili izostanak
moralnog poimanja, razlikovanje dobroga i lošega. Nema šanse.

 

Učenici
koji se dakle nađu, zovimo to metaforički, na drugoj strani od vjeroučenja
izloženi su životu koji se odvija ispod površine škole, podsmijehu
‘pravovjernika’, potcijenjivanju od strane vjeroučitelja i ravnateljevoj
eventualnoj nepristranosti. Ofkors da se u takvom okruženju događaju ritualna,
ne moraju biti fizičkog karaktera to je valjda jasno, kažnjavanja nepoćudnih,
kako od strane krda tako i od strane samog, ne etiketiram ga čobana već,
pastira stada. Tu zdravu atmosferu školskih zidova pokušalo se na početku
mandata sada aktualnog ministra koji je uklonio Š iz sporta prilagoditi, znate
već, raspoređujući ‘izborni’ predmet na početak ili na sam kraj đačkog radnog
dana. Pa su kleri nakostriješili svoje obrve u ofenzivni stav i zasada se stalo
na opreznoj šutnji, tišini, paktu o privremenom nenapadanju.

 

A
sad zamislite dijete koje svakodnevno odlazi u školu s teretom frustracije
čekanja da prođe taj jedan sat u izolaciji – u odnosu na ostale, i pred samim
sobom jer takvo je naše društvo, uspješno nameće osjećaj grižnje savjesti, ispada
klasičnim primjerom zabušanta, jebivjetra iliti lijenčine. Lijepo je to sustav
zamislio – ucjenom do poslušnika i konzervativaca kojim se nepodnošljivom
lakoćom dade manipulirati u bliskoj budućnosti.

A
zašto se ne bi, naprimjer, tim potencijalnim ateistima ponudila informatička
učionica, gdje imaju pristup internetu i sadržajima koji ih mogu zaokupiti
istim intenzitetom kao i proučavanje materije iz biblijskih ‘provjerenih’
arhiva?

Ili
je poželjnije proizvoditi frustriranu mladež sa stvarima koje nisu, u svojoj do
kraja razvijenoj svijesti, u stanju procesuirati, a koje se ukliješte duboko u
njima i možda proizvode frikove s nekontroliranim ispadima nejasnih prohtjeva?
Nenasilnici skloni durenju, tišini, asocijalnom ponašanju, potrebi za samoćom. Poprilično
uznemirujuće?

Ili
pokušajmo s praktičnom (izbornom, dakako) nastavom – tehnička se kultura to
svojedobno zvalo, ravnalo+kutomjer, pilica, obrada drva (prikladno kao supstitut
nevjernicima, zar ne), lemilica, dvije skretnice, i ‘opla! – par zvučnika je u nekoliko tih izvedbenih sati autorsko
djelo samog učenika! Nevjerojatno dobar, gotovo prosvjetiteljsko euforičan
učinak se postiže u toj, još uvijek amorfnoj, osobi, a takav mali uspjeh ostaje
trajnim djelom formativnih godina, i samo deceniju kasnije, kao kompletno
dovršeni ljudi, sami ne budu niti svjesni izvora te ugodne moći koju su stekli.

Ili
pak, ponukan još jednom nedavno održanom uspješnom verzijom dječjeg festivala
eurosonga u izvedbi OŠ Trsat, ponuditi ‘alternativcima’ zdravi glazbeni odgoj,
s zanesenom učiteljicom upućenom u ama baš sve muzičke žanrove, zahvaljujući
čijoj inicijativi škola ne obeshrabruje već inspirira na usvajanje novih znanja?

Ili
možda sve zaboraviti i pustiti nek se ide i nadalje zamišljenom crtom
klerovatikanskog ugovora…

Izaberite
odgovor, vaša su djeca u pitanju.