Cilindri od 200 tona u međuvremenu su pristigli, spušteni pored broda i napunjeni morem. Ronioci su ih postavili sa svake strane krme i privezali čeličnim konopima za pripremljene uške. Da ne bi sjeli na morsko dno, u cilindre se ubacilo nešto zraka.
Plan je predviđao da se s morskog dna podigne najprije krma, zatim pramac. Zato se na dan vađenja krenulo ubacivati zrak u cilindre na krmi. Nakon višesatnog ubacivanja, jarbol i kupola broda počeli su se polako pomicati. To je ozarilo lica svima koji su radili na podizanju. Na morskoj površini pojavila se krma, a onda je uslijedila stanka, da bi se premjestilo nekoliko cilindara s krme na pramac. Istovremenu je valjalo uravnotežiti razinu mora u unutrašnjosti broda, da se dobije ujednačenu stabilnost broda pri izdizanju pramca. Dok su se cilindri premještali, radnici su skidali kupolu na krmi i prostorije u istom dijelu broda čistili od pijeska.
Beogradska obala bila je toga dana pusta, sivilo dana začinila je kišica. Nekoliko obalnih radnika provjeravalo je ispravnost jednog kompresora. Radnici na brodu čistili su unutrašnjost gornjih dijelova. Kompresor je brujao, pomažući ispumpavanje iz preostalih dijelova broda u moru. Kiebitz se polako dizao, more je s njegova trupa otjecalo u mlazovima.
Suze radosnice nakon 48 tisuća radnih sati
U 12.35 brod se digao na površinu u cijelosti. Svima prisutnima naglo je pao kamen sa srca. Na nekim licima moglo se primijetiti suze.
Kako i ne bi, zna li se za barem dio faktografije koja je govorila o zahtjevnosti cijele operacije. Početnih priprema za vađenje broda prihvatilo se pet ronilaca, ali se ekipa postupno povećavala, prateći potrebe posla u raznim njegovim fazama, zaključno narastajući do 42 osobe. Stalnih radnika bilo je tridesetak. Radilo se često noću, dakle i po 16 sati dnevno, što je na koncu donijelo 48 tisuća radnih sati ukupno uloženih u operaciju vađenja. Pet ronilaca, koji su bili zaduženi za najteži i najopasniji posao, zajedno su zabilježili 4125 sati ronjenja. Samo jedan od njih, Vladimir Kokeza, bio je pod vodom 1125 sati. Vicko Lapov proglašen je prvim udarnikom među domaćim pomorcima, što je titula koja je u ono doba donosila društveni ugled. Pored njih, u vađenju broda sudjelovali su: mehaničar Karlo Smolinek, kovač Andrija Pletikosić, motorist Alen Čerimelj, električar Ante Švast, tesari Zvonko Filipi i Milan Žic, radnik Franjo Rubinić također Nikola Turkalj, Josip Banov i drugi.
Zahvaljujući velikim dijelom upravo njima, 12. ožujka 1948. bila je uspješno završena, vrijedi to ponoviti, najveća dotadašnja operacija vađenja broda u domaćim vodama.
Na obali, kraj izvađenog broda, održana je i mala svečanost, kojoj su sudionici postali radna ekipa Brodospasa, lučki radnici i administrativci, rukovoditelji nekoliko pomorskih poduzeća, te brojni neslužbeni promatrači. Direktor Brodospasa Srećko Fabijanac obratio im se riječima: „Na prijedlog našeg radnog kolektiva, odlučeno je da s u ovom času može smatrati da je motorni brod Ramb III uspješno podignut i da se na nj može izvjesiti zastava. (…) Slažem se sa vašim prijedlogom da drug Vicko Lapov, naš prvi udarnik u pomorstvu, podigne na brodu ponosnu zastavu nove Jugoslavije.“
Svečanost zaključena dokumentarnim filmom
Je li Fabijanac rekao Ramb III? Jest, vjerojatno zato što je brod u mislima Riječana zadržao svoj prvotni, talijanski naziv, s kojim su ga prije rata viđali u riječkoj luci, u čemu ih nije omelo ni njemačko ratno preimenovanje u Kiebitz. Da možda u ničemu nema slučajnosti, pa tako ni u direktorovoj „pogrešci“, pokazao je sam brod. U trenutku izranjanja kompletnog broda iz mora na njegovoj se krmi tog ožujskog dana još uvijek dalo prilično jasno pročitati naziv Ramb III.
Jedan ronilac donio je jugoslavensku zastavu i postavio je na krmu. Jesu li se tim činom talijanska slova našla prekrivena, ne znamo. Ali znamo da su se tad oglasile sirene brodova privezanih u luci, objavljujući radosnu vijest – jedan izgubljeni brod iznova je rođen.
Slavljeničko ozračje zabilježile su kamere poduzeća Jadranfilm. Bio je to završni trenutak njihova snimateljskog praćenja ključnih trenutaka cjelokupne akcije vađenja broda, koje je trajalo manje-više od samih njezinih početaka. Režiju skoro 9 i pol minuta dugog dokumentarca potpisat će naš kasnije glasovit redatelj igranih filmova Krešo Golik. Sukladno vremenu u kojem je nastao, odnosno uvažavanju dobrim dijelom talijanskog identiteta Rijeke, film će dobiti naziv Il ricupero della nave Ramb.
Podijeli na društvenim mrežama