Pripremni zahvati počeli su studenoga 1954.
rušenjem drvenih objekata poduzeća Dom s toga dijela Delte. Ne bi se moglo reći
kako na djelu bješe posebno težak posao: poduzeće Dom, koje se bavilo prometom
građevinskim, sanitarnim i instalacijskim materijalom na veliko i malo, imalo
je na adresi Delta 3 drvenu baraku koja je služila kao skladište cementa,
opekarskih proizvoda i ostaloga građevinskog materijala. Druga dva skladišta Doma
nalazila su se dovoljno daleko da njihovo rušenje nije bilo potrebno:
veleprodajno skladište instalacijskog i elektroinstalacijskog materijala u Ulici
Dolac 9 a, skladište stakla i taraco pločica u Ulici Rade Končara 5 (s time da
se za vagonske i ostale tranzitne pošiljke najbolje bilo obratiti u
Komercijalni odjel Doma, na adresu Volta 2/I, vrata desno). Pomislite li kako
je na djelu čitateljski višak informacija o poduzeću, uzmite u obzir kako je upravo
difuzan razmještaj gospodarskih objekata u gradskom prostoru pomogao Domu da ne
postane kolateralnom žrtvom umjetničke vizije na Delti 3. Uz ponešto
reorganizacijskih poteza, Dom je mogao nastaviti posao u raštrkanim dijelovima svog
organizma…
Siječnja
1955. radovi su počeli dobivati ozbiljniji oblik, oblik izrađenog temelja,
odnosno postolja postamenta, u koji se krenulo ugrađivati na stotine kilograma građevinskog željeza i silne
prostorne metre betona. Za tehničku i konstruktivnu izvedbu spomenika bilo je
odgovorno Građevinsko poduzeće Jadran, u liku inženjera Mate Senjanovića. Na
gradilište je potkraj mjeseca dopremljen bijeli kamen iz Pučišća s otoka Brača,
predviđen za opločavanje armiranobetonske jezgre stupa spomenika, za što su
trebali poslužiti kameni blokovi debeli 20-30 cm. Reljefi predviđeni na oplati
postolja prvi su oblik dobili u Matkovićevu ateljeu na Grčevu u mekoj glini i
sadri, da bi tijekom travnja osvanuli uklesani u kamen. Matkovićevi najbliži pomoćnici
u tom poslu bili su Drago Kovačević i stanoviti Rubeša (nažalost, kojemu se u
međuvremenu pogubilo ime). Dio radova odvijao
se usporedno, pa su istoga mjeseca, poštujući rok od 60 dana, štoviše za četiri
dana ga preduhitrivši, odliveni i spojeni dijelovi brončane skulpture spomenika,
visoke preko četiri metra. To je učinjeno u improviziranoj baraki-ljevaonici u
dvorištu nekadašnjeg mlina Turine u Ulici braće Šupak (danas Ružićevoj), pod
vodstvom ljevača Slavka Brnčića, poznatog po lijevanju radova velikih
umjetničkih imena, poput Meštrovića i Augustinčića. U poslu su mu pomagali
kolege iz više gradskih poduzeća. Bronzu, vrijednu tadašnjih 300 tisuća dinara,
darovalo je Titovo brodogradilište iz Kraljevice.
Brodogradilište
u takvu postupku nije ostalo usamljeno. Dapače, moglo bi se reći kako je ono
bilo samo malom sastavnicom akcije prilično dojmljivih razmjera kojom se kanilo
prikupiti sredstva za monument na Delti. Mnogi su se Riječani, te riječki radni
i ostali kolektivi zdušno uključili u akciju, jednako tako mnogi za njima nisu htjeli zaostati. Dobrovoljni prilozi
stizali su u Fond za podizanje Spomenika u tolikoj mjeri da je možda lakše reći
tko nije dao prilog nego tko jest, što je u praksi dobilo oblik nadasve uspješna
donatorskog natjecanja. Primjeri, bez namjere da im popis bude konačan? Poduzeće
Luka i skladišta (darovalo 350 tisuća dinara), Novi list (100 tisuća), Ugostiteljska
turistička komora (100 tisuća), Turističko društvo Rijeka (tisuću dinara), Tvornica
Rade Šupić (100 tisuća), Exportdrvo (100 tisuća), Jugolinija (100 tisuća), Tvornica dizalica Vulkan
(150 tisuća), Slovenijales (25 tisuća), grupa 26 liječnika Bolnice Braće dr.
Sobol (pojedinačno tisuću dinara, jedan je dao dvije tisuće), Vodogradnja (50
tisuća), hotel Neboder (15 tisuća), Autotehnika (10 tisuća), Gradsko-kotarski
streljački savez (10 tisuća), Klesarska radnja Napredak (5 tisuća), NK Orijent
(6 tisuća), Kulturno- prosvjetno društvo Bazovica (5 tisuća), Dom JNA (2
tisuće), Udruženje muzičara (2 tisuće), Filharmonija (tisuću), Društvo Naša
djeca i Dom učenika u privredi Silvije Bakarčić (po tisuću), brojne sindikalne
podružnice, osnovne organizacije Saveza boraca i Socijalističkog saveza, Savez
ratnih vojnih invalida, organizacije Saveza komunista, Planinarsko društvo,
Filaltelističko društvo, Društvo Napredna žena, udruženja umirovljenika, u Narodnom
kazalištu Ivan Zajc prikupljeno je oko 50 tisuća dinara. Svemu je valjalo
dodati brojne pojedince, čija su se imena našla na stranicama Novog lista,
nedvojbeno kao primjeri u koje se valja ugledati…
Zanimljiv oblik
prikupljanja sredstava bila je prodaja spomen-zahvalnica. Otkupljivali su ih
pojedinci u svim dijelovima grada, također sportski klubovi i društva, kojima
nije bilo mrsko ni organizirati posebne utakmice čiji bi prihod završio u Fondu
za podizanje Spomenika.
Kao
što je to već posvjedočio primjer kraljevičkog Brodogradilišta, ili pak Mjesnog
privrednog poduzeća Kraljevica (koje je doniralo 100 tisuća dinara), akcija se
nije ograničila na riječke gradske okvire. Vrlo su u uvjerljivi u tomu bili
Lovranci, pa su tamošnji hoteli Beograd, Primorka i Park darovali po pet
tisuća, Gradsko opskrbno poduzeće Lovran dvije tisuće, a Poljoprivredna zadruga
Lovran po tisuću dinara. Iskoračilo se i iz primorskih okvira, o čemu je svjedočilo osnivanje odbora za prikupljanje novčanih
priloga u Zagrebu i Beogradu, čije su članstvo činili tamošnji Riječani,
Primorci i Istrani.
Do
konca ožujka 1955. na računu Fonda našlo se prikupljeno preko milijun dinara, što
je za to doba vjerojatno dojmljiva brojka o kojoj su spremno izvijestili
gradski mediji. Akcija se kotrljala nezaustavljivo, bilježeći dnevne rekorde,
pa je 26. travnja 1955. godine prikupljeno preko 100 tisuća dinara. Lako je
moguće kako je kao poticaj za taj rekord javnost doživjela posebno graditeljski
važan i gledateljima atraktivan čin 25. Travnja, kada je na 20 metara visoko
postolje, pod svjetlom reflektora, podignut brončani partizanski trio. Dizalica
za taj osjetljivi zahvat stigla je iz Rafinerije nafte na Mlaki. Dan potom skinute
su skele oko postolja, a skulptura zaštićena platnom.
Zaštićena će ostati sve
do Dana oslobođenja grada, 3. svibnja 1955., kada se na svečanom otkrivanju
monumenta na Delti i oko nje okupilo nekoliko desetaka tisuća radoznalih
promatrača. Što su mogli vidjeti, pa i svi ostali koji su u međuvremenu zakoračili
tim dijelom grada, uključujući nas danas, možda je ponajbolje formulirao sam
autor Spomenika, Vinko Matković.
− Moram priznati da sam
neobično zadovoljan njegovim dimenzijama u prostoru – diktirao je 3. svibnja u
pero izvjestitelju Novog lista. − Činjenica je da je spomenik organski povezan
s prostorom na kojem je podignut i tako otvorio na ovom dijelu grada Rijeke
nove vidike. Sam obelisk (mislim na visinu) i figure rađene su za oko iz
distance. Najbolji su pogledi s obala Mrtvog kanala, Beogradskog trga (danas
Jelačićev trg, op. V. Đ.) i keja Rječine. Spomenici se uvijek postavljaju tako
da je pročelje okrenuto prema jugu, kako bi čitav dan bilo osvijetljeno.
Obelisk je u obliku slova T inicijal druga Tita. Pokreti fugura personificiraju
snagu i uspjehe naše borbe, a figura žene Novu Jugoslaviju – Pobjedu i Partiju
(s jače naglašenim rukama: snagu i veličinu pobjede). Reljefe sam isklesao u
kamenu sasvim plitko, da ne lome vitku liniju stupa. Na dohvat su pogledu iz
blizine. Jutarnje sunce potencira plastičnost desne strane, a poslijepodnevno
lijeve strane reljefa – kazao je Matković.
Naravno, umjetnik je
izjavom napravio interpretacijski balans između ideološke i vizualne strane
urađenog, što mu nije zamjeriti, dapače…
Skupljanje
priloga je po svečanom otkrivanju Spomenika nastavljeno. Kada su velike riječi
političara i parada koja takve događaje neizbježno prati postali jučerašnja
vijest, trebalo je još završiti uređivanje okoliša Spomenika, koji je trebao
postati mali park, a ono je također imalo novčanu cijenu. Okoliš monumenta, pa
on je važan, i jučer, i danas, i sutra, pogotovo monumenta takvog i na tomu
mjestu…
Gledajući iz naknadne
perspektive, posao uređivanja okoliša zapravo nikad nije završen, tragom
činjenice da je pojava Spomenika oslobođenja značila ništa manje nego početak
borbe kojoj je konačan cilj osvajanje prostora Delte za građane, što je
podrazumijevalo njegovo uzimanje iz lučkih teretnih ruku, u središtu grada
tradicionalno privilegiranih. Skladištenje drva moralo se na Delti jednom kao gospodarska
aktivnost staviti pod upitnik, a čast onoga kojemu je to prvom pošlo za rukom
pripala je upravo Vinku Matkoviću, te njegovim jatacima Kolaciju i Sili.
Matkovićev žestoki partizanski trio na vrhu postamenta, danas je to zornije
nego ikad, postao je u tomu nekom vrstom Trojanskog konja. Ako je brončani trio
Rijeku oslobađao simbolički, Deltu je počeo oslobađati doslovno. Možda je davne
1955. zvučalo kako su autori Spomenika svojom riječju-dvije o tomu samo ponešto
natuknuli, ali su i njihove skromne izjave dovoljne za prepoznavanje pravog
cilja Operacije Delta.
– Spomenik je načeo
urbanističko rješenje Delte – izjavio je tih dana Matković. – Vjerujem kako
privreda može podnijeti ustupanje vrha Delte na liniji Beogradski trg – Sušački
neboder javnim potrebama građana – pridružio mu se u javnosti
Kolacio.
Ako je revolucija samo
drugo ime za borbu koja nema kraja, dobro je znati gdje joj je početak.
Podijeli na društvenim mrežama