Tako nekako nastavljao je blagoglagoljati meni nepoznati
prolaznik, stajač zapravo (jer prolaznik je bila moja malenkost), čvrsto
ukotvljen u razgovor sa svojim podjednako nepoznatim pajdašom, možda i ne
znajući da je slušan. Ili znajući, ali ne hajući za taj minoran podatak. Ta bit
će da je govorio potpunu istinu, i dobro je da ga se čuje!
Dan potom gurnuo sam nos u riječku Gradsku knjižnicu.
Također onako, u prolazu, valjda u nesvjesnoj nakani da barem mrvu narušim
ustaljeni smjer kretanja Korzom, možda provjetri misli. A tamo, gužva. Gusto načičkan
red pred pultom za kojim knjižničarke primaju knjige koje se vraćaju i izdaju
one koje se tek uzima, valjda na gledanje, jer što bi s njima normalan čovjek
drugo. Gužva i između polica s knjigama, pa ulaziš među njih tek kada netko
izađe, poštujući koliko-toliko ono što se zove osobni psihološki balon. Knjižnicom
se vrzmalo toliko glava da si, gdje god korakneš, morao paziti kako ne bi stao
na nečiju cipelu, zaneseno protrčavajući očima po nizu naslova što su čekali da
se za njima posegne, mašući ovakvim ili onakvim tipografskim rješenjima. Pomislih:
– Bože, koliko neupućenih! Zar tim ljudima još nitko nije kazao kako stvari
zapravo stoje?! Dokle misle živjeti u prošlosti, uzimajući u ruke te nespretne opeke
od celuloze, garnirane prašinom i bogzna na koji način dobivenim mrljama? Zašto
ne prekinu to mučenje, zašto ne sjednu za ekran i klikaju, klikaju, klikaju… U
susret će im pohrliti silni megabajti, terabajti, kvantobajti, što li već,
ukupnoga svjetskog znanja. Mogu se naguravati u Knjižnici koliko im drago, ali
zapravo – oni ne postoje. Ako nitko ne čita, njih nema, samo su pričin. Gradska
knjižnica, kako čudno mjesto!
U
skladu s njegovom čudnovatošću, većina nepostojećeg društva koje se tu može
vidjeti ima mlada lica, bit će da je na djelu srednjoškolski i studentski živalj. Onaj koji će, kažu, krojiti našu budućnost.
–
Ma ne, prisjetih se uličnog razgovora dan prije. – Kako ne vidiš, to su
umirovljenici! Glume, s nedvojbenim viškom talenta, kako imaju 20-ak ili tu
negdje godina, ali ne bi te smjeli prevariti. Samo neka se ti glumci bave
knjigama, i što ako čitaju? To im je valjda zadnje, to malo ćemo ih još
izdržati.
Potom
zaključih: – Toliko vitalnih, dinamičnih, nasmiješenih umirovljenika i
umirovljenica na jednomu mjestu još vidio nisam! Gradska knjižnica, to je socijalni,
medicinski i psihološki fenomen! Mjesto okupljanja silnog broja radikalno pomlađenih
staraca i starica! Šteta samo što su osuđeni na nestanak, kao što je to
zapisano i starom, prekrcanom skladištu knjiga u kojem sam ih zatekao.
Zapisano, gdje? Kakvo pitanje, ta sve je na internetu… Da su na mreži, a jasno
je k’o dan da je nisu ni primirisali, i oni bi to znali.
Zbunjen takvim pričinom iz Knjižnice, zaputih se van, a noge
me, bez svjesne kontrole (imaju one neku svoju logiku, zbog koje me počesto i
ne pitaju kamo bih, već gaze kamo se i kuda se njima hoće), odvedoše nakon pola
sata put jedne od riječkih knjižara. Nadam se kako i one imaju nešto protiv
vlasnika, uglednoga hrvatskog nakladnika, koji mi već dvije-tri godine ne šalje
ugovorom predviđene polugodišnje izvještaje o prodaji jednoga moga naslova u
njegovim knjižarama, čak niti s lažiranim prodajnim podacima, na moju štetu, kao
što je to prethodno standardno činio. Autorski honorar nabolje ilustrira riječ
muk. Ući ću unutra, pa šutnuti ljutito neku od otežalih prodajnih polica, neka
se sve spektakularno sruši… Monografije i priručnici u letu, prodavačice u
vrisku, kupci u razrogačenim očima… Tja, željo pusta!
Unutra, držim situaciju pod kontrolom, nožnom. Svime ostalim
uopće ne vladam, jer mi nije imalo jasno. I tu su se na sve strane razmiljela
lica koja razgledavaju, listaju, brzometno čituckaju, te… – Molim Vas, imate li
knjigu tog i tog naslova, objavljena je prošli mjesec, čitala sam izvještaj s
predstavljanja?
Ma što je svim tim ljudima? Zar ih ima toliko kojima još
nitko nije proslijedio tako značajnu informaciju kao što je ona o kojoj se već
govori na ulicama? Gdje li svi žive i na što li troše vrijeme? Zar im nije
bistro kako je sve silno znanje što ga je čovječanstvo skupljalo u ovakvom ili
onakvom knjižnom obliku od samih početaka pisanja, a ono se mjeri tisućama
godina, internet nadmašio za samo dvadesetak godina funkcioniranja? Dobro, to
što ja na njemu ne mogu pronaći gotovo ništa od nekih tema koje me zanimaju, pa
gubim mjesece i godine rujući u papirima kojekakvih arhivskih ustanova, to ne
govori baš ništa o mreži, nego ponajprije o meni. Naopako sam nasađen čovjek,
valjda ću jednoga dana uspjeti nekako progledati. Dotad, neka mi nebo pomogne… Dalje,
zar među svim tim ljudima nema i mnogo onih koji su roditelji, s klincima što
provode dane i noći za ekranom svemrežja, razvijajući svoj interni biološki
softver tako da čim više glorificira brzinu, hod površinom, fragmentariziranost
informacija i slično, kako to internetu dolikuje? Osobinama zbog kojih samo
netko zločest može tvrditi kako današnji
klinci imaju ozbiljne teškoće s koncentracijom, što im pak smeta u imalo ozbiljnijem
učenju, što će im tijekom života kad-tad stići na naplatu?
Osjetih da mi je pun kufer knjižare i njezina skladišta
knjiga, još jednoga toga dana, i odlučih ne upasti u zamke pitanja poput onog o
objašnjenju suprotstavljenosti aktualnog vrhunca svjetske knjižne industrije
(upravo se piše, tiska, distribuira, slijedom toga kupuje, valjda i čita više
knjiga nego ikad u povijesti pisane riječi) i tvrdnji o knjizi kao predmetu
prošlosti.
Neću ni nastaviti razvijati omiljenu mi tezu o tehnološkim
inovacijama kojima smisao nije upokojiti prethodnu tehnologiju, nego izboriti
se za svoje kakvo-takvo mjesto. Primjera koliko hoćeš. Slikarstvo nije nestalo
pojavom fotografije (koja je realizmom vjerodostojnija), a ni fotografija nije
nestala pojavom filma (koji bilježi i pokret)… Novine nisu nestale pojavom
(bržeg) radija, radio nije nestao pojavom televizije (koja je verbalnom dodala magiju
slike), televizija nije nestala izumom interneta (koji nudi multimediju)…
Iskustvo kaže kako se najčešće događa preraspodjela unutar istog prostora, koji
postaje zajednički, pa u njemu raznovrsne tehnologije funkcioniraju usporedno,
svaka u nečemu bolja i u nečemu lošija od one druge. Pitanje izbora pitanje je
profesionalnih potreba u određenom poslu, ili pak osobnih sklonosti u određenom
trenutku, nerijetko pukom raspoloženju.
Ma, neću se baviti više nikojom od načetih tema, sve je to
pase. Pase jer u polazištu ima moj dosadašnji čarobni predmet želja, taj mračni
predmet žudnje, koji me je lijep broj godina, ne usudim se ni reći koliko, samo
vukao za nos. Javno objavljujem kako sam s prezrenim medijem knjige raskrstio.
Nikad više u moje ruke, ubuduće pristajem samo na digitalni svemir.
Da mi je samo dokučiti tko li me je davno jednom nasanjkao šopajući
me mišlju: čega se pametan srami, time se budala ponosi? Moguće je kako odgovor
i nije bitan, važno je jedino da sam konačno progledao. Tragom toga, prvom ću
se prilikom nastojati upoznati s prolaznikom koji mi je otvorio oči tvrdnjom da
se knjige više ne čitaju, jer sve je na internetu.
Ubuduće,
knjigo, za tebe imam tek usklik poznatoga hrvatskog sportskog intelektualca: –
Nećeš, razbojnico!
Podijeli na društvenim mrežama