Nije
ovo prvi puta da mi se takve sulude misli kreću umom. To je zapravo
najnormalnije razmišljanje svakog studenta. Da se svako malo ne propitkujemo
zbog čega smo upisali fakultet, tada bi se trebali zapitati što se s nama
događa. Pogotovo sada, kada je rujan pred vratima.
Rujan
– mjesec preokreta. Mjesec kada se okreće novo godišnje doba, mjesec u kojem
rješavamo zaostatke ispita i mjesec kada se upisujemo u novu akademsku godinu.
Tako velike i bitne stvari, a sve strpano u isti mjesec. Najveći problem ipak
leži u činjenici da ljeto dolazi kraju te s njime završava vrijeme kada nam je
mozak ‘na paši’ – daleko od fakultetskih obaveza i stvarnog života. Da da, baš
to. Dolazi period kada moramo zaboraviti na luda partijanja, na noći provedene
negdje vani s društvom i na dane koje provodimo ne radeći ništa ili pak radeći
nešto za što tokom akademske godine nismo imali vremena. Kada se suočim s tom
činjenicom, dođe mi da se rasplačem. Zašto ponovo sva tortura s faksom i
obavezama?! Zašto ponovo ispiti? Čemu uopće biti akademski obrazovana osoba?
Hoće li me kada završim fakultet zbog toga ljudi drugačije gledati?! Ma naravno
da neće. Sve su to bajke za malu djecu koje je jednom netko ‘pametan’ počeo
prodavati uokolo. Završen fakultet nikada nije bio i nikada neće biti dokaz
neke velike pameti. Oprostite mi na iskrenosti, ali puno je budala i ljudi bez
trunke čovječnosti u sebi, završilo fakultet. Zapravo svatko to danas može.
Svatko je sposoban jednog dana steći tu veliku titulu koju po završetku
fakulteta dobivamo. Sve ovisi koliko je ljudima do toga stalo.
Očito
si postavljam previše pitanja u ove kasne sate kada nastaje ovaj tekst. Teško
mi se vraćati i prekidati ustaljenu rutinu Špancirfesta u kojoj sam uživala s
društvom ovih nekoliko dana. Malčice sam i ljubomorna na njih; oni su sada
vani, zabavljaju se, kasnije ih čeka predobar afterparti, a ja sam tu u
autobusu, muku mučim sa namještanjem i nesanicom i daleko sam od uživanja. Pa
opet i ponovo postavljam pitanje: zašto sam ja na fakultetu?
Revoltirana
ovom situacijom počinjem razmišljati o svojim profesorima. Ima njih svakakvih,
znate. Neki su dobri, neki nisu, a neke jednostavno ne možete shvatiti koliko
god pokušavali. Nekima od njih njihova titula je jako bitna; misle da je to
nešto što nas jadne studente može preplašiti i zbog čega bi prema njima trebali
imati više poštovanja. Svaka čast na trudu, skidam kapu, ali poštovanje ne
raste ako je titula veća. Poštovanje raste što si veći čovjek; barem kod mene
to tako ide. No opet, ako im se u kojem
slučaju pokušate suprotstaviti, ne očekujte podršku kolega. E, tu dolazimo do
druge priče.
Kolege
s faksa. Tko su ti ljudi uopće? Neke ne poznajemo niti nakon 3, 4 godine
zajedničkih predavanja i studiranja. Puno se njih predstavlja drugačije nego
što zapravo jesu pa onda tek nakon nekoliko godina shvatite tko su i kakvi su.
Tek nakon 2, 3 godine shvatite da s tim ljudima nemate apsolutno ništa
zajedničko i da su oni svojevrsni ‘prevaranti’, pokvarene i prodane duše kojima
je očito fakultet i činjenica da će jednog dana biti profesori, malo previše
udarila u glavu. Ponekad imam osjećaj da se gledamo kao velika i teška
konkurencija. Razumjela bih to da smo svi iz Rijeke, ali ljudi moji… nismo!
Nakon fakulteta svatko će otići svojim putem, bit će radnih mjesta za sve (ili
za nikoga, kako stvari stoje u državi trenutno). Ali dobro, tako je kako je.
Mene je teško fascinirati glumljenjem velike pameti, ali ako im to prolazi kod
ostalih… neka si daju oduška!
Kilometar
po kilometar, a moj bunt je sve veći i veći. Odjednom shvaćam da je to sve
ponovo pokoravanje autoritetima; ono što mrzim iz dna duše! Vraćam se natrag u
Rijeku jer moram; jer su tako oni ‘više pozicionirani’ od mene. Ja sam nitko i
ništa, samo ime na papiru; Ines Brežnjak, studentica treće godine Filozofskog
fakulteta u Rijeci, smijer germanistika i kroatistika. Broj indeksa: taj i taj.
Haha, baš kao u zatvoru. Dragi kolege studenti, sretno vam svima na rujanskim
rokovima! Vidimo se negdje na nekom ispitu.
Podijeli na društvenim mrežama