Ćaća ti si glup ka stup

Vjerujem da
se mnogima od vas, kao i malomu Zvoni, mnogo puta desilo da su se našli u
zapletenim i bezizlaznim raspravama i svađama sa svojim roditeljima iz kojih je
jedini izlaz jedna jedina konstatacija: ćaća ti si glup ka stup. Ne mogu oni
nas razumjeti – svaki njihov argument i životno iskustvo koje toliko često
spominju kao svoj najjači adut nama se čine potpuno beskorisni, a njihovo
znanje zaostalo u vremenu velikih gmazova, kariranih sakoa i ružnih frizura.
Naravno, reći će neki, to je uobičajeni simptom međugeneracijskoga jaza,
promjena u načinu razmišljanja i određena netrpeljivost prema figurama
roditelja, preispitivanje njihovih vrijednosti koje nužno dovodi do
konstruktivnih promjena u svijetu. I koje je vrlo često korisno. Rješavanje
balasta starih generacija stvara prostor za mlade ljude i njihove ideje i
istovremeno briše stari sustav vrijednosti koji bi te ideje mogao poremetiti u
njihovu nastanku. Naravno, sve je ovo istina. Sve se to već događalo – sjetimo
se »djece cvijeća« šezdesetih godina ili naših generacijskih prethodnika,
famozne generacije X koja je stvorila grunge i neke od suvremenih kolektivnih
mitova.

Može li se to reći i za našu generaciju? U širemu kontekstu – ne. Na
našim prostorima, u našemu društvu – 
itekako. Naša generacija u svijetu rođena je u relativno stabilnomu
sustavu, u vrijeme bez svjetskih ratova, od malih su nogu bili privikli na
veliku količinu informacija koje su bile dostupne odmah, ovdje i sada. Njihovo
je odrastanje donekle obilježilo jedino rušenje njujorških tornjeva koje je
podsjetilo da svijet ni u XXI. stoljeću ni približno nije riješio vlastite
antagonizme i da i dalje rat predstavlja realnost kao i u stoljeću kojega smo
ostavili iza sebe.

Naša generacija koja je odrasla u našemu društvu ima mnogo drugačiju
priču. Riječ je o ljudima koji su punoljetni i mladi, koji su vrlo često
obrazovani za stupanj više od svojih roditelja. Riječ je, također, o generaciji
koja se posljednjega rata na našim prostorima sjeća vrlo slabo, i u svakom
slučaju nedovoljno da bi mogla stvoriti vlastito mišljenje o njemu.
Opterećenost prošlošću, toliko prisutna kod starijih, pretvara se u znatiželju
i propitkivanje. Ovdje se vraćam na priču o našim roditeljima. Oni su rođeni i
odrasli u sustavu koji je bio posve drugačiji od današnjega. Kao relativno
mladu generaciju, u naponu radne snage, zadesio ih je raspad sistema kojega su
poznavali i koji ih je odgojio, i potpuna promjena sustava vrijednosti. Odgoj i
mentalitet, međutim, puno je teže mijenjati nego granice i nazive država. Naši
su roditelji navikli na besplatno obrazovanje, štoviše, na minimum obrazovanja
koje je potrebno da bi se mlad čovjek mogao zaposliti. Na radni staž i
mirovinsko osiguranje. Na beskonačne kredite, vikendice i pohranjivanje viškova
iz poduzeća u vlastitim garažama. Na državu koja služi kao veliki zaštitnik
koji neće dopustiti da čovjek bude nezaposlen, gladan i bez krova nad glavom.
Zaposlenost je bila svetinja, kult fizičkoga rada također – bitno je nešto
raditi, mora se raditi, ovakvo razmišljanje vrijedi i danas, čak i ako se za
rad ne prima plaća.

Nas je, međutim, odgojilo drugačije vrijeme. Nitko nas ne
može naučiti kako da se snalazimo u suvremenomu društvu. Nema nikoga tko bi nas
uputio u njegove tajne. Mi intuitivno slijedimo svoje ambicije i nastojimo
obrazovanjem nadoknaditi činjenicu da u ranim dvadesetima ne posjedujemo radni
staž, da se ne možemo u pravomu smislu riječi smatrati odraslim ljudima. Ljudi
naše generacije, neki češće a neki rjeđe, pitaju »starce« da im daju koju kunu
za izlazak ili kupovinu, a ostatak troškova nadoknađuju sitnim poslovima za
koje najčešće ne treba konkretno obrazovanje. Mi se još uvijek osjećamo mladi,
a oni nas pomalo sažalno a možda i prijekorno gledaju kao kombinaciju djece i
hipija. Obrazovanje u današnjemu svijetu produžilo se a na gotovo dvadeset
godina jer, naravno, fakultet nije srednja škola i nije nikakvo čudo ako netko
studira koju godinu više ili odluči pauzirati. Dok smo studenti, dakle do naših
srednjih dvadesetih, nitko od nas ne može očekivati da funkcioniramo kao posve
odrasli ljudi, da razmišljamo o braku, djeci, kreditima i ostalim
»povlasticama« odraslih. Tek nakon završetka školovanja čekaju nas ovakva
razmišljanja i inicijacija u odrasli svijet, a to je nešto o čemu velik dio nas
zbog opće nesigurnosti odbija razmišljati do daljnjega.

Hoćemo li nakon ove
naše produžene mladosti i tko zna kakve budućnosti nakon nje imati što pametno
za reći mlađima od sebe? Osobno ne mogu zamisliti sam sebe kao proćelavoga
gospodina koji objašnjava svojemu pubertetskomu djetetu »Sinko, kad sam ja bio
u tvojim godinama…« Hoće li mlađi od nas moći profitirati od nas, dakle
starih iskusnih lisaca koji su se sami naučili snalaziti i plivati u vodama
kapitalizma? Ili će i ovaj sistem trajati samo jednu generaciju, svijet se opet
preokrenuti i učiniti naša iskustva beskorisnima? Vjerujem da se naši roditelji
nisu zamarali ovakvim razmišljanjima. Život u relativnomu prosperitetu riješio
ih je takvih dilema koje su se pojavile tek danas, kad su zakoračili u srednju
dob. Mi pametnjakovići »koji stalno zure u kompjutere« možda ipak možemo nešto
naučiti svoje roditelje, primjerice, da je papir beskorisno trošenje prirodnih
resursa, da je amazonske prašume sve manje i da bi umjesto što svakodnevno
kupuju novine mogli pročitati koji put i ove naše kolumnice… da vide da i mi
imamo što za reći.