U rasponu od 1880. do 1896. godine cijene u SAD smanjene su
ukupno 23 posto. Desilo se to potpuno neočekivano, izazvavši veliku
preraspodjelu prihoda. Pri tome su najveći gubitnici bili farmeri Srednjeg
zapada, koje je ova neočekivana deflacija učinila robovima banaka na Istočnoj
obali. Zahvaljujući padu cijena realna vrijednost njihovih dugova je povećana i
banke su se na račun farmera obogatile. (Poznato?)
Jedno od rješenja koje su u to vrijeme nudili populisti bilo
je slobodno kovanje srebra, kao ekvivalent zlatnom standardu, jer je u to
vrijeme količina zlata određivala razinu cijena. Ideja se činila zanimljivom,
te su pristalice predlagale neka se uz zlato u opticaj stavi i srebro, čime bi
se povećala ponuda novca, cijene bi skočile, a farmeri bi se na taj način
oslobodili dugova. Sredinom 90-tih godina XIX stoljeća, populisti su u kampanji
koristili slogan: „Svi smo pod hipotekom. Osim naših biračkih glasova.“
Autor knjige „Čarobnjak iz Oza“, Lyman Frank
Baum (1856–1919), u svojoj je knjizi predstavio glavne likove ovih
zbivanja, te oko ovog danas nema nikakvog spora, definitivno je ovo i priča o
monetarnoj povijesti. Evo kako izgledaju uloge likova:
Dorothy Gale = tradicionalne američke vrijednosti
Pas Toto = prohibicija
Strašilo = farmeri
Limeni čovjek = industrijalci
Plašljivi Lav = William Jennings Bryan,
tadašnji predsjednički kandidat
Zla vještica sa
Istoka = Stephen Grover Cleveland , 22. predsjednik SAD
Zla vještica sa Zapada = William McKinley, američki političar, 25. predsjednik SAD
Čarobnjak = Marcus
Alonzo “Mark” Hanna, predsjednik republikanaca
OZ = kratica za zlato (engl.
ounze)
Put od žutih cigli = zlatni
standard
Svi znamo da je Dorothy na kraju
našla put, ali ne na način da je slijedila žuti put od cigle (yellowbrick
road), već tako što je nakon puno lutanja i raznih događaja u čudnovatoj zemlji
uvidjela da čarobnjak ne može pomoći niti njoj niti njenim prijateljima.
Shvatila je čarobnu moć svojih srebrnih cipelica koje su joj pomogle, baš kako
je i srebro trebalo pomoći farmerima. Film je po knjizi sniman 1939. godine te
je srebrna boja postala crvena, jer producenti očito nisu znali da se u stvari
u knjizi radi o američkom novcu krajem XIX stoljeća.
Iako su u stvarnosti populisti
izgubili bitku glede svog standarda, ipak su se izborili za inflatorno
financiranje i razduživanje farmera. Godine 1898. otkriveni su veliki rudnici
zlata na Aljaski čije je obilje ponude izazvalo inflatorne posljedice, tako da
su se cijene za 15 godina vratile na prijašnji prosjek.
Još jedno slavno djelo ima svoju
ekonomsku podlogu. – «Robinson Crusoe». Manje je poznato da je Daniel Defoe bio
i ekonomski pisac, autor djela kao „Opća povijest trgovine“ (1713), Plan
engleske trgovine (1728) i drugih. U ovim djelima izlagao je projekte gradnje
cesta, osnivanja banaka i štedionica, te stvaranja mirovinskih fondova.
U liku Robinsona, Defoe je spojio
sve ideale nastajuće građanske klase, nosioca prvobitne akumulacije kapitala
prema načelima protestantske štedljivosti i radišnosti u uvjetima
neprijateljskog okruženja koje još više naglašava njegove ekonomske vrline.
Danas, u situaciji opće bespomoći
državnog aparata, nisu nam potrebni skriveni likovi da se upitamo, povećava li
država blagostanja nezaposlenost umjesto da ga smanjuje? U današnje vrijeme
mnoštvo ekonomista dokazuje svojim teorijama da niz mjera koje „ublažavaju udar
nezaposlenosti“ ustvari uvećavaju prirodnu stopu nezaposlenosti te kao
protutežu stvaraju stabilnu inflaciju.
Uobičajene stimulativne mjere koje
povećavaju agregatnu potrošnju ne smanjuju prirodnu stopu nezaposlenosti. EU,
prema statistikama, sa 2% ’60. godina dolazi na 8% ’80. godina, dok je sada taj
postotak i značajno veći.
Kao dva najvažnija uzročnika
navode se:
- anti-inicijativne posljedice mjera države
blagostanja - tržišne snage koje povećavaju razlike u
prihodima radnika različitih kvalifikacija. Država blagostanja uvodi
poreze i zakone koji povećavaju troškove nuđenja posla, uz vrlo darežljivo
zakonodavstvo koje umanjuje inicijativu radnika da posao prihvaćaju.
Rezultat je uvećana „rezervna nadnica“, odnosno minimalna nadnica za koju su
radnici spremni posao prihvatiti. Sa druge strane ta nadnica može biti
dovoljno visoka kako bi uzrokovala da nekvalificirani i polukvalificirani
radnici ne mogu naći posao jer im se niti ne nude poslovi za tako visoke
rezervne nadnice. Sad se pojavljuje sve veći raskorak u visini nadnica, koje
još i više rastu za one sa višim kvalifikacijama, koji na taj način postaju
insideri, odnosno unutarnji
djelatnici firmi, zaštićeni od potresa na tržištu rada u uvjetima
usavršene tehnologije.
Zato danas poznajemo novi pojam u
ekonomiji: nezaposlenost države blagostanja. Trajno se umanjuje interes radnika
da posao prihvate, uvećava se njihova izbirljivost i minimalna nadnica, što
potpuno kvari uspostavljeni red: „rad–odmor“, čemu treba dodati i rastuće
nadnice kvalificiranih insidera i rastuće
porezne obveze firmi. Sveukupno ovo čini jednostavnu stvar – ubija poslove.
U kojem smjeru se može kretati
rješenje ovakvog problema ? Teoretski gledano u dva pravca:
1. Američki : poticanje firmi da
daju slabije plaćene poslove uz uvećanu inicijativu radnika da poslove prihvate
2. Švedski : državno
subvencioniranje firmi da nude slabije plaćene poslove
Prva varijanta pretpostavlja
masovne otpore sindikata, a druge pretpostavlja prilično velika financijska
ulaganja. Jedno dodatno rješenje, koje može sigurno naći svoje pristalice je,
državna subvencija slabije plaćenih poslova kroz porezne olakšice za otvaranje
i popunjavanje ovih vrsta poslova.
Nažalost, veliki i dugogodišnji
gubitak samokontrole naše trenutne vlasti, nedostatak ideja napretka, neznanje,
opća krađa i trpanje u svoje džepove vladajuće strukture nije nas za njihovog
mandata dovelo do zemlje blagostanja. A sudeći prema paničnim potezima koje vuku,
neće niti nadalje.
Započeli smo ovu kolumnu sa
Dorothy, pa je knjigom i završimo:
„Možete li mi, molim vas, reći,
kojim putem trebam ići?“
„To umnogome ovisi o tome kamo
želiš stići.“
Sretno nam bilo.
Podijeli na društvenim mrežama