Chicago – put oko svijeta

Tekst i slike: Eugen Kinkela

Je li to
zaista sve točno? Pokušat ću vam dočarati moj doživljaj jednoga američkoga
velegrada iz prve ruke i pobiti (ili potvrditi) neka naša uvriježena mišljenja
o Americi i njenim stanovnicima.

Počet ću s
osnovnim podacima i dojmovima. Amerika je uistinu golema, i vrlo udaljena
zemlja, što znači da je putovanje skupo i dugotrajno – ovo znači da možete
očekivati oko 15 sati leta avionom i trošak od oko 500 američkih dolara za
povratnu kartu za posjet lokaciji na američkomu srednjemu zapadu. Putovanje
traje različito ovisno o tome letite li na zapad ili na istok, tako da će
putovanje natrag u Europu trajati ugodnih dva sata kraće od odlaznoga
putovanja, što nakon desetak sati leta uistinu mnogo znači premorenim putnicima.
Zbog čega postoji razlika u trajanju leta, ne znam vam odgovoriti, no i iskusni
svjetski putnici nemaju definitivnoga odgovora na ovo pitanje. Američka
carinska i imigracijska služba, kolokvijalno poznata kao Customs Service, spora je i birokratizirana kao i bilo koja u
svijetu, no dobivanje vize u načelu nije problematično. Nakon što vam
službenica Customsa u Chicagu na
tečnom bosanskom jeziku objasni na kojem šalteru trebate izaći (Svjetsko a
naše!), a tamošnji policajac vam udari pečat u putovnicu i zaželi Have a nice day! možete se smatrati službeno
dobrodošlima u Sjedinjene Američke Države.

Iduća logična postaja je autocesta,
koja u čikaškomu slučaju u dugačkoj ravnoj crti spaja periferiju i centar.
Osvrnut ću se usput i na Amerikance u prometu: unatoč prometnim gužvama, vozači
su nevjerojatno disciplinirani, i ovo se primijeti već prilikom dolaska. Na
njihovim licima nema nestrpljivosti ili bijesa, sirene se gotovo i ne čuju.
Vožnja u jednom od velikih američkih automobila prema centru Chicaga tako
djeluje kao gledanje televizije s ugašenim zvukom. Ukazuje se grad, ukazuje se
i obala. Chicago je smješten na obali jezera Michigan, čije pjeskovite plaže,
valovi i nepregledna dužina stvaraju dojam da je riječ o moru.

Panoramom
dominira šumovita ravnica američkoga Midwesta
i sam grad na prvi pogled djeluje vrlo nisko. Suprotno od očekivanoga,
veliki su neboderi karakteristični samo za centar grada, dok ostatak čine
mnogobrojni kvartovi obiteljskih kuća i zgrada od crvene cigle. Svaki od ovih
kvartova na prvi pogled izgleda jednako – pravokutni blokovi kuća, široke ulice
i mnoštvo automobila, te velike, neonske reklame koje začudo izgledaju sasvim
prirodno u ovakvomu okruženju. Razlika je vidljiva jedino u stanovnicima kojima
je određeni dio grada namijenjen – određena naselja izgledaju kao da su
predodređena da budu nastanjena siromašnima. Silueta centra nazire se s
nekoliko kilometara udaljenosti – mnoštvo tornjeva, od kojih je Willis Tower s 442 metra visine najviši
u čitavom SAD-u, izgleda fascinantno već s te udaljenosti, a istovremeno baš
poput Amerike koju smo navikli gledati na televizijskim ekranima. Neuobičajeno
blaga jesen u listopadu poigrala se izgledom grada – avenije kanadskih javora
postale su žarkocrvene boje, dajući urednim predgrađima jedan poseban štih,
kojega su dodatno naglašavale šarene, drvene obiteljske kuće. „Ja glasujem za
Obamu!“ pročitao sam na mnogo mjesta: Čikažani smatraju trenutnoga američkoga
predsjednika svojim sugrađaninom, i njemu u čast pretvoriti će prozore, ograde i
travnjake svojih kuća u prostore za isticanje reklamnih političkih panoa.

Čikaški Downtown poseban je doživljaj. Vedro vrijeme pretvara vedutu grada u
fantastičnu razglednicu, a gusti tornjevi svojim plavim, crvenim i srebrnim
fasadama na kojima se reflektiraju oblaci ispunjavaju vidokrug s toliko detalja
da treba vrlo mnogo vremena za navikavanje. Tornjevi, od kojih su neki stari i
stotinjak godina, zakrivaju vidik i zbog njih je centar grada uvijek u sjeni.
Gledani iz drugoga kuta, s vrha Willis
Towera, na svojim krovovima otkrivaju igrališta, male parkove, drveće i
gredice s povrćem. Zastave SAD-a istaknute su na pročeljima, neogotička i
suvremena arhitektura dominiraju, izlozi trgovina i reklame su posvuda, ima vrlo
mnogo zelenila i parkova i naravno nepregledno mnoštvo ljudi. Posjet centru
Chicaga djeluje kao put oko svijeta: ljudi svih rasa, jezika i kultura čine
grad nevjerojatno raznolikim, istovremeno mu dajući neki autohtoni američki
štih. Chicago je poznat kao filming-friendly
lokacija, tako da su njegove ulice poslužile kao kulise za mnogobrojne
poznate filmove. Drugim riječima, ono što zamislite kada vam netko spomene
„američki velegrad“, lako je moguće upravo Chicago. Al Capone, najpoznatiji
čikaški (i svjetski) gangster iz doba prohibicije smatra se danas svojevrsnom
legendom – njegovo lice, uz maskotu Chicago
Bullsa predstavlja jedan od tipičnih simbola Chicaga.

Iako se ne
čine kritičnima, socijalne razlike ipak postoje. Na niže plaćenim radnim
mjestima zateći ćete uglavnom Afroamerikance, a ukoliko vas prosjak pita novac,
stopostotna je šansa da će i on biti crn. Prosjaci se svojom pojavom ne
razlikuju previše od običnih ljudi i čak ne izgledaju siromašno. Ovo nema
smisla, naravno, ali u centru grada nema pravih siromaha.

Iako
uvriježeno mišljenje kaže suprotno, hrana je u Americi vrlo ukusna. Razlog
ovomu su etničke kuhinje među kojima dominiraju talijanska i meksička.
Amerikanci također često jedu vani – restorani su puni bez obzira na cjenovni
razred. Poznati čikaški specijalitet – punjena pizza – i danas se priprema na
tradicionalni način u lancu restorana Giordano
koji nose ime njezinoga tvorca. Međutim, jeftinoća je relativan pojam: cijene
su hrane otprilike dvostruko više nego u Hrvatskoj, a cigarete otprilike
peterostruko. Američki su brandovi ono
što se isplati gledati i kupovati: budući da predstavljaju izvorne proizvode,
cijene su relativno niske primjerice Converse tenisicama, Zippo upaljačima,
­Levi’s trapericama ili Dodge Challengeru. O vama ovisi što ćete
od navedenoga kupiti kao suvenir. Iako je gradska šoping-meka, The Magnificent Mile, prizor vrijedan
pamćenja, većina Čikažana kupuje u kvartovskim trgovačkim centrima gdje su
cijene prihvatljivije. Kafići, barem
kako ih mi zamišljamo, su vrlo rijetka pojava, i tipičan će Amerikanac umjesto
na kakvoj terasi jednostavno ispiti svoju kavu u hodu. Umjesto kafića kao
mjesta sastanaka i druženja služe parkovi danju i mnogobrojni klubovi i barovi
noću. Za one željne kulture tu su mnogobrojni muzeji i galerije čije bogatstvo
i raznolikost upotpunjuje cijeli dojam velegrada. Od najvećega sačuvanoga
tiranosaura, preko izložbe dragulja i egipatskih mumija, do djela Picassa,
Dalija, Van Gogha i Toulouse-Lautreca, ova kulturna mjesta nastavljaju put oko
svijeta kojega sam spomenuo ranije.

Za kraj,
razbit ću još nekoliko predrasuda: cijeli je grad veoma čist, ljudi su vrlo
prijazni i gostoljubivi, voda iz slavine pitka je posvuda, a vožnja u podzemnoj
željeznici ugodnija je od nekih riječkih autobusnih linija. Eto. Amerikanci se
međutim stvarno ne snalaze na geografskim kartama, tako da je najbliža lokacija
u Europi s kojom vas prosječna Amerikanka ili Amerikanac može spojiti Venecija.

Chicago se
posjetiocu često uistinu čini kao betonska džungla, no nakon nekoliko dana ispunjenih
čuđenjem shvatite da u ovom kaosu postoje jasno definirana pravila za gotovo
sve, a mnoštvo koje prolazi gradom ustvari je dio jednoga dobro podešenoga
mehanizma. Kada shvatite pravila grada, i naučite kako se u njemu snaći (što
nije teško koliko se čini) postajete dio njega. Grad poput Chicaga ostavlja
posjetioca s mnoštvom nezaboravnih dojmova, a on predstavlja tek malen dio
onoga što se u Americi može vidjeti i doživjeti. Fascinantno, zar ne?