Moja osnovna zamjerka je
bila ta da se sve moglo reći sa upola kraćim tekstom, a ne cijelu raspravu
razvesti na toliko stranica da bi se shvatilo kako funkcionira Socijalistička
Federativna Republika Jugoslavija, kamo idemo i čemu stremimo.
Danas, 34 godine kasnije –
dva tjedna nakon što smo ispali u prvom krugu europskog prvenstva u košarci – kada ispred mene stoji popis obavezne
literature o političkom sistema Europske unije, koji je potrebno proučiti prije
odgovora na povijesno referendumsko pitanje o ulasku Hrvatske u kapitalističku zajednicu europskih država, shvaćam da sam bio
potpuno u krivu. Kardeljeva školska knjižica je bila obična slikovnica u odnosu
na ovaj podeblji svezak političkog evanđelja koji nam stiže iz Brisela.
U ono vrijeme nitko, barem pred
mene nije postavljao pitanje slažem li se ja sa time ili ne. Bilo je jasno da
se slažem, trebalo je samo naučiti par lekcija za ocjenu. Ali sada se od mene
očekuje da donesem ozbiljnu političku odluku, i to na temelju opsežne
dokumentacije koja premašuje i nekoliko tisuća stranica.
To je naime obavezna lektira
koju bih trebao pročitati ako želim izaći na predstojeći referendum kao
odgovorni građanin, čovjek, drug i domoljub kakav i priliči liku i djelu politički
svjesnog i pravilno usmjerenog hrvatskog glasača koji odlučuje o europskoj
budućnosti svoje zemlje. Upravo kao takav, odgovorno tvrdim da je za jednu tako
važnu zadaću potrebno znati apsolutno sve što je napisano, opisano i objašnjeno
u literaturi pod slijedećim naslovima:
–
Ugovor o pristupanju EU
–
Lisabonski ugovor
–
Ugovor o Europskoj uniji
–
Ugovor o osnivanju Europske zajednice
Na prvi pogled ovaj spisak
mi nije budio previše razloga za brigu, ali kada sam krenuo u akciju
svladavanja gradiva uvidio sam da je sve to nemoguće za savladati u roku manjem
od četiri mjeseca koliko mi stoji na raspolaganju da shvatim najprije što je to
opće Europska unija, kakva pravila u njoj vladaju i pod kakvim uvjetima mi
ulazimo u tu zajednicu. Samo Lisabonski ugovor sadrži cca 650 stranica koje
vode na slijedećih 3000 sa raznim zakonskim aktima i pod-aktima. Ni Sedam
sekretara SKOJA zajedno ne bi uspjeli pročitati, koliko toga ima.
Osim toga, radi se o četiri
krucijalna pravna dokumenta, sa veoma kompliciranom pravnom strukturom, što i
profesionalnim pravnim ekspertima veoma otežava razumijevanje. To znači da
ću na referendum izaći potpuno nespreman, i jedino rješenje u takvoj
situaciji biti će to da mi netko šapne ispravan odgovor.
Moram priznati da mi se
takav način rješavanja ovog problema nimalo ne sviđa. Sve bi bilo dobro da sam
ja izolirani slučaju, ali isti problem imati će i svi koji izađu na referendum,
što znači da o europskoj sudbini Hrvatske na kraju odlučuju sami neznalice.
Dakle, čemu onda
referendum? Zar samo zato da bi aktualna
politička vlast mogla svu odgovornost za ovaj čin prebaciti na leđa naroda. Znate
ono – narod je odlučio, mi smo samo potpisali odluku.
No dobro. Narod će odlučiti.
Poslušat će one kojima vjeruje da znaju. Ali tko su oni? Da li postoji ijedan
čovjek u Hrvatskoj koji će temeljito proučiti sav navedeni materijal?
Ja u tako nešto iskreno
sumnjam, i bojim se da ćemo na kraju svi odlučiti na osnovu sažetaka, a to je
isto kao da sklapate ugovor sa telekomunikacijskim operaterima na temelju
informacija koje ste dobili na akcijskom štandu na Korzu, gdje sve izgleda
kristalno jasno. Tek kada vam stigne prvi račun shvatite što ste potpisali i
počne vam se mutiti, a mrak na oči padne vam tek onda kada dobijete službeni
odgovor na zahtjev o raskidu ugovora.
Ovdje je situacija slična,
samo što je rizik puno veći.
Zato mene u ovom trenutku više zanimaju uvjeti
IZLASKA nego uvjeti ULASKA u EU. U tom smislu predlažem da Vlada RH, sada
kada je završila pregovore sa Europskom unijom, započne ozbiljne pregovore sa
vlastitim narodom kako bi saznali odgovor i na ovo pitanje – po meni ključno.
Obzirom da je pregovore
vodio HDZ, cijena ulaza u EU otprilike mi je poznata (manje-više sve po
kunu) i tu se više nema što popraviti, ali veoma bi me zanimala cijena
izlaza.
Za moju osobnu referendumsku
odluku to je veoma bitna informacija, stoga bih volio da mi netko od hrvatskih
pregovarača odgovori na slijedeće pitanje:
Ako poslije svih pregovora, dogovora i ugovora,
Hrvatska ulazi u Europsku uniju na temelju rezultata referenduma, može li na
isti način jednako lako (referendumskom odlukom) izaći iz te Unije, ili bi za
takav čin bilo potrebno proći novi pregovarački ciklus od nekih desetak i više
godina, uz posebno plaćanje računa?
U slučaju da je za izlazak
iz Unije dovoljan samo referendum, onda mi se avantura ulaska i ne čini tako
velikim rizikom; štoviše, zašto ne isprobati, pa ako ide-ide, a ako ne ide –
doviđenja. U suprotnom, oprez!
Povijesno iskustvo daje mi
za pravo da tako razmišljam.
Teorija i praksa
socijalističkog samoupravljanja, u Socijalističkoj Federativnoj Republici
Jugoslaviji – u koju smo, kako je pisalo u pristupnom ugovoru, ušli dobrovoljno i mogli izaći
dobrovoljno – završila je
Domovinskim ratom. Hoće li i praksa kapitalističkog upravljanja, u
kapitalističkoj uniji europskih država, završiti na isti način ako jednoga dana
odlučimo dići sidro?
Europska unija nije
humanistički savez Nesvrstanih… Sa okrutnim kapitalom nema zafrkancije.
Podijeli na društvenim mrežama