Mora
se priznat da je Karamarkov plan i program, glede navedene obrazovne reforme, veoma ambiciozan, kao što i priliči političaru
koji je duboko osvijestio smisao života.
Ali, posao nije lagan, jer, budimo realni – problem nije lokalni nego
globalni. Sudeći prema razmjerima ove obrazovne indoktrinacije koja se u 40
godina titoističke diktature
proširila cijelim svijetom, u planirani posao korekcije povijesne istine biti će
vjerojatno uključeno i Ministarstvo vanjskih poslova koje bi diplomatskim
kanalima trebalo pročistiti povijesne
arhive stranih zemalja.
Najteže
će biti sa onim u Vatikanu, koji je posebno problematičan, ponajprije zbog
postojanja jednog važnog povijesnog dokumentna koji sasvim proturječi
Karamarkovoj istini. Riječ je o transkriptu govora koji je Papa Pavao VI.
održao prilikom svečane audijencije tog
zločinca Tita Svetoj Stolici, 29. ožujka 1971. (objavljeno u knjizi
novinara Silvija Tomaševića: Tito
u Vatikanu).
Radi
se o autentičnom povijesnom dokumentnu koji bi šefu najjače oporbene stranke mogao
dobrano pomrsiti račune, i samu ideju revizije cijele titoističke vladavine svesti
na predizbornu propagandu, s namjerom jeftinog skupljanja političkih bodova na
krajnjoj desnici. No stvari su takve kakve jesu. Demokracija je pluralizam
mišljenja i tako ju trebamo prihvatiti.
K
aramarko
je rekao svoje. Da vidimo što je Titu, o njemu samom, njegovoj političkoj diktaturi i totalitarnom režimu
SFRJ mislio Papa Pavao VI., rekavši mu to direktno, licem u lice:
KRITIČKA
ANALIZA TRANSKRIPTA :
Već na samom početku govora,
pada u oči da će povijesni revizionisti, ako ikada budu u prilici prepravljati
povijest, biti na vraškim mukama. Osim što mu je priredio doček na razini
najviših državnih počasti, iskazi poštovanja s kojim se Papa Pavao VI. obraća predsjedniku
Titu više su od protokolarne diplomatske uljuđenosti.
“Posjet kojim nas Vi
danas častite, izaziva u nama posebne emocije i razmišljanja.
Mislimo, prije svega,
sa srdačnim poštovanjem i cijenjenjem, na zemlju odakle dolazi Vaša
Ekscelencija i na njezine narode nama toliko drage iz mnogih razloga.
Nedvojben je Papin
stav o političkoj ulozi Jugoslavije
na povijesnoj karti Europe i svijeta:
“Među tim razlozima
neće Vas žalostiti ako bismo Mi (Pavao VI. je
upotrebljavao plurale maiestatis, odnosno
kada je spominjao sebe, govorio je u množini; op. D.S.) Svećenik i Pastir, podsjetili prije
svega na kršćansku vjeru koja stoljećima osvjetljava veliki dio vaših naroda i
koja je dala povijesti toliko plemenitih i jakih ličnosti i svetaca, i neka Nam
bude dozvoljeno podsjetiti na posebne kulturne i duhovne veze koje spajaju
mnoge od tih naroda s ovim Apostolskim Sjedištem.
Narodi i zemlje
bogati starom i različitom poviješću koja uz stranice obilježene slavom i
napretkom ima nemalobrojna ožalošćenja s iskušenjima i nepogodama. Tako da i vaši narodi, smješteni u Europi pod
utjecajem raznih i često suprotnih civilizacija, izgledaju nam naznačenima
patnjama i providnošću za posebni poziv
traganja da budu točkom susreta i razumijevanja, kako bi Kontinent bio
pošteđen novih sukoba i kako bi on znao pronaći u suradnji naroda koji ga
nastanjuju put potpunijeg napretka i bratskije civilizacije.
Tom pozivu
Jugoslavija, s poticajem i vodstvom Vaše Ekscelencije, čini se da danas želi
odgovoriti proširujući svoj radijus međunarodnog utjecaja izvan europskih
granica, u svijetu koji je zapravo postao uži i solidarniji, kako u pozitivnom
pogledu, tako i u negativnom”.
Da Papa ne govori napamet, nego je dobro bio
upoznat sa političkim likom i djelom velikog
diktatora, jasno se kaže u nastavku:
“Vaša Ekscelencija
poznaje s kolikom je pažnjom iz ovog Apostolskog Sjedišta, i od Nas osobno,
praćena akcija koju Vi i Vaša vlada odvijate na tom polju, i koliko iskreno mi
priželjkujemo dužni uspjeh svake Vaše inicijative koja ima za cilj obranu i
uspostavu mira ili promicanja boljih plodnijih odnosa među narodima svih
kontinenata.”
Sveti Otac odaje
zahvalnosti za poštovanje koje Tito iskazuje naspram mirovne politike globalne pastoralne
misije Svete Stolice:
“I Vašoj Ekscelenciji
smo zahvalni za poštovanje koje Vi, sa
svoje strane, želite pokazati za napore koje, u prilog miru i bratskoj suradnji
među svim narodima, mi neprestano izvršavamo, u spoznaji naše obveze
postavljene nam od strane naše apostolske
službe, što je služba ljubavi prema svim ljudima i narodima: puni
poštovanja prema svima, dužni svima službu milosrđa i riječi, što ne smatramo
našim, već od Njega od kojeg dolazi naš mandat i koga mi predstavljamo na
zemlji.”
Papa decidirano priznaje
i mirovnu suradnju sa totalitarnim
titoističkim režimom, i uopće mu zbog toga nije žao:
“Nije nam žao
priznati da se upravo s tog plana, pod tolikim zajedničkim aspektima i
usmjereno miru i međunarodnoj suradnji, moglo već nekoliko godina djelovati
između država Jugoslavije i Svete Stolice
na približavanju koje je iskustvo pokazalo blagotvornim i obećavajućim za dostizanje
još boljih rezultata.”
Posebno je
simptomatična Papina pohvala ustavnog zakona kojim totalitarna Jugoslavija, progoniteljica Crkve, uređuje pitanje vjerske slobode i položaj
Crkve u jugoslavenskom društvu, kao i opća načela humanih vrijednosti i zaštitu
ljudskih prava.
“Mi, dužno poticani s
dobrim i legitimnim interesima Crkve, također smo duboko uvjereni da čestito
suglasje između Crkve i države, temeljeno na čvrstoj osnovi iskrenog poštovanja obostrane
neovisnosti i prava jednog i drugog, korisno je Crkvi, ali istodobno, i ne
manje, i građanskom društvu. I to ne
samo zato što je vjerski mir već sam po sebi dragocjen doprinos vedrini
nacionalnog života, nego i za prilog duhovnim i moralnim vrijednostima koje je
religija, na taj način, još više u
stanju pružiti humanom odgoju građana i posebno mladeži.
Ne bez zanimanja smo
vidjeli priznatima, u temeljima vašeg ustava, načela kao što su ‘humaniziranje
društvenog okruženja’, ‘jačanje solidarnosti i suradnje među ljudima’,, ‘poštovanje
ljudskog dostojanstva’ i ’opći razvoj
čovjeka kao slobodne osobe’. Mi razmišljamo koju pomoć, doktrine i djelovanja
Crkva može ponuditi iskrenim potvrdama tih sličnih uzdignutih načela,
postavljenih u temelju društvenog suživota, u pojedinim nacijama i među
narodima cijelog svijeta.
Za sebe samu Crkva ne
traži više od legitimne slobode za obavljanje
svoje duhovne službe i za nuđenje svoje usluge čovjeku – pojedincu i
zajednici – izvan svakog drugog vlastitog interesa, tuđeg njezinoj vjerskoj i
moralnoj misiji.
Istodobno spoznaja
prirode i granica te njezine misije, što je Katolička crkva nedavno svečano
potvrdila, jamči od svake utemeljene bojazni od prelaženja granice ili
nepravednog utjecaja, od strane same Crkve, na polje suverene i legitimne
državne nadležnosti. Kako smo u stvari imali priliku kazati predstavnicima
država koje imaju odnos s Apostolskim
Sjedištem, akcija Crkve se odvija ‘na različitom i dubljem planu’ i ‘njezina
želja za suradnjom s vlastima ovoga
svijeta je bez drugih svjetovnih ciljeva’.”
Papa izražava uvjerenja
kako diktator Tito i komunistička
vlada totalitarne Jugoslavije iskazuju
u tom pogledu punu podršku Crkvi:
“To držanje Katoličke
Crkve izgleda Nam da nailazi na razumijevanje Vaše Ekscelencije i ljudi
odgovornih zemlje koju vi vodite, gospodine predsjedniče.”
Ali ne samo da
postoje razumijevanje, nego se ono iskazuje i djelima, koje otvaraju mogućnost
šire suradnje između komunističke Jugoslavije i Svete Stolice
“To razumijevanje,
zajedno sa zauzimanjem jasno potvrđenim 1966. godine, od strane jugoslavenske
države i Katoličke crkve, temeljom je novih obostranih odnosa između Svete Stolice
i Jugoslavije , i od kojih odnosa priželjkujemo
još šire mogućnosti dobrih suglasja između Katoličke Crkve i Svete Stolice
s jedne strane i jugoslavenskih građanskih vlasti s druge.”
Zbog svega toga Sveta Stolica misli i dalje
razvijati plodne odnose sa Jugoslavijom te Papa udjeljuje zavjetni blagoslov
jugoslavenskoj delegaciji i narodima Jugoslavije.
“Ti odnosi koristit
će trajnoj suradnji u ispitivanju
problema – toliko teških i zabrinjavajućih –
koja je vaša Ekscelencija spomenula. I u traženju prikladnih rješenja, kroz zajednički napor ljudi dobre
volje.
U znaku želje za
obostranim suglasjem, pravim i poštenim mirom i iskrenim razumijevanjem i
međusobnom suradnjom, drago nam je izraziti, gospodine Predsjedniče, Naše
zavjete, koje rado širimo na one koji su u vašoj pratnji i na sve narode Jugoslavije,
na koje sazivamo od srca zaštitu Preuzvišenog.”
REZIME
Na
kraju ove kratke analize postavljamo pitanje: Može li jedan ovako važan
povijesni dokument usporiti put spomenutoj Karamarkovoj političkoj inicijativi najavljene
povijesne revizije, sa ambicijom dubokog zadiranja u školski program?
Osobno
mislim da može.
Osim
što je taj put već usporen sve snažnijim otporom umjerene političke struje
unutar vlastite stranke (koja je u pogledu Titove povijesne uloge spremnija se
prikloniti Franji Tuđmanu negoli svom aktualnom predsjedniku), mislim da je i
većina hrvatske javnosti spremnija prihvatiti Papinu političku sliku. Jedino što
bi Karamarkovoj rođačkoj liniji moglo
ići na ruku je pretpostavka da bi eventualna revizijska komisija, koja bi
pročešljavala povijesnu istinu, mogla povjerovati u to da je i sam Papa učio iz
krivih udžbenika, što je malo vjerojatno, ali ne i sasvim nemoguće. Tome u prilog ide i činjenica da je hrvatski
katolički kler tadašnju audijenciju Tita pri Svetoj Stolici primio kao veliki
udarac Crkvi u Hrvata – kojoj je i danas milije i draže to kako zbori Karamarko,
nego Papa Pavao VI.
Čija
će istina na kraju prevagnuti pokazat će vrijeme (kada i ako ono uopće dođe). Nema spora da je Karamarko diplomirani
profesor povijesti, ali Hrvatska je ipak katolička zemlja i u tom pogledu nema
velike dvojbe – Papina RIJEČ je ZAKON.
Stoga,
drugarice i drugovi, dame i gospodo – pođimo u Miru.
Podijeli na društvenim mrežama