Jugoslavija je
tada bila mirna mediteranska zemlja, široko raširenih džepova između Istoka i
Zapada. Vrijeme je bilo uglavnom sunčano, uz poneku umjerenu naoblaku. Radilo
se u tri smjene i odmaralo u jednako toliko pa je moralno političko stanje bilo
stabilno. Zadnji verbalni delikti sankcionirani su u proljeće 1971. Nakon toga
nastaje vrijeme rokenrola, koje traje sve do dolaska narodnjaka koji prave kavanski
džumbus i odvode zemlju ravno u rat.
To je,
otprilike, realni sažetak društveno povijesnog konteksta toga doba, kojega sam
sastavio vođen vlastitim političkim instinktom, respektirajući osobno životno
iskustvo.
Spomenutu
televizijsku seriju, nakon početnog razočarenja s prvom emisijom ( jer sam
očekivao dokumentarnu kronologiju) odgledao sam do samoga kraja s popriličnim
simpatijama.
Neopterećeni
ikakvom političkom korektnošću, autori serijala, ekstrahirajući duhovite dramske
prizore iz tadašnje društvene zbilje, uspjeli su ih sve pretočiti u jedan dobar
socijalistički vic, sa lako
prepoznatljivim karakternim likovima koji nas s jednakom lakoćom vračaju u blisku
prošlost.
Upravo u tome
vidim najveći dokumentaristički podvig, jer se takvim umjetničkim pristupom najbolje
razotkriva istina o takozvanom mračnom dobu komunističke diktature, u
čijoj posljednjoj dekadi socijalističke
Jugoslavije, priznat ćemo svi, je puno više bilo smijeha negoli mraka.
Nema
povjesničara na svijetu koji me može uvjeriti u suprotno.
Rođen sam
1962. i ne pamtim da je ikada u mojoj
generaciji (i najmanje pet generacija prije) netko završio kao politički
stradalnik. To samo po sebi govori dovoljno o već dobro razgranatoj liberalizaciji
političkog prostora u kojemu smo živjeli. Taj put prokrčili smo sami, bez ičije
pomoći, i širom otvorili vrata političkom pluralizmu.
Većinska
zasluga za takav evolucijski iskorak ide na račun Novog vala – cura i dečki
koji su odrasli na rok kulturi, prije okupacije turbo tamburaša i harmonikaša.
Zato
gledajući ovu tv seriju mene hvata (jugo)nostalgija, i spontano mi dolaze u
misli neki znani kojih više nema. A tako bih želio ponovo čuti njihove akorde,
mada se nismo slagali uvijek oko izbora nota. Ali imali smo neku sličnu
zajednički karmu koju smo zajedno znali pretvoriti u smijeh.
Sada ostajem
sve više sam – zarobljen u svijetu urbane demokracije u kojoj vladaju cajke i
žalim za građanskom vic diktaturom osamdesetih.
Podijeli na društvenim mrežama