Konzultacija s kustosom Boštjanom Surinom iz Prirodoslovnog muzeja Rijeka samo je potvrdila kako se krećem u dobrom smjeru. Od njega saznah da mogućnost rasta šećerne trske na riječkom području itekako postoji. Usprkos činjenici koja kaže kako je ona suptropska i tropska vrsta, neke srodne vrste već su duže vrijeme primijećene na Kvarneru, štoviše može ih se smatrati domaćom florom.
Tako je sa šećernom trskom (Saccharum officinarum) srodna biljka ravenski sladorovac (Saccharum ravennae) koji je sredinom 19. stoljeća pronađen kako raste na otoku Susku, zbog čega je njegovo pronalažene podiglo i nešto stručno-znanstvene prašine. Tko bude u prilici prošetati se otokom Suskom, i danas će ga naći na podosta lokacija, možda najviše na području pored svjetionika.
Ništa u tomu ne mijenja podatak kako je ta biljna vrsta zbog naknadnih spoznaja dobila druge nazive (Erianthus ravennae, Tripidium ravennae). Nazivi su se nastavili umnožavati i u neformalnoj komunikaciji, što potvrđuju izrazi slonova trava i ravenska trava, a postali su signal o njenoj vizualnoj, time i ukrasnoj privlačnosti. Vrstu se upravo zbog privlačnosti može vidjeti posađenu uz primorske kuće. U Dalmaciji je to češće, a na Kvarneru rjeđe, što se objašnjava toplijom južnom klimatskom zonom. Slična je tzv. pampas travi, pa je zbog sličnosti sade i kao njenu zamjenu. Nije uvijek mirne naravi, izvan tiha područja zna se ponašati kao invazivna vrsta.
S takvim fondom informacija o ravenskom sladorovcu, naravno da sam prvo sljedeće ljeto skitao suščanskom divljinom. Priznajem, ne samo zbog toga, ali kada se već ukazala prilika spojiti ugodno s korisnim (ma što prvo u divljini značilo)… Pogledom sam pomno ispitivao okolni gustiš. Isplatilo se, biljka mi je svojim dugim listovima susretljivo mahala s raznih strana.
Ravenska trava na Susku / Foto Velid Đekić
Što je to sve značilo za naslikanu poljoprivrednu površinu iza direktorske palačice Rafinerije šećera na Mlaki? Ništa i mnogo.
Konačan dokaz o sadnji šećerne trske u Rijeci i dalje mi je izmicao iz ruku, ali mu se nikad nisam našao bliže. Rođaci te biljke u međuvremenu su u mom kvarnerskom svijetu postali prilično domaća čeljad, a znate već kako je s rođacima – gdje ima jednih, očekuj i druge. Takav je scenarij u porodičnom kolopletu samo pitanje vremena. Tim više što u priči nije postala čvrsta samo mogućnost rasta šećerne trske na riječkom području (kao utemeljena prirodna pretpostavka), tomu su se pridružili podjednako čvrsti razlozi za njezinu osmišljenu sadnju (kao ekonomski element priče).
Zašto valja vjerovati da su u preradbenom pogonu na Mlaki sadili upravo šećernu trsku, a ne neku drugu biljku, prikazanu na planu pogona iz 1824. godine? Zato što od toga baš ništa logičnije. Površina iza palačice nije toliko velika da bi se govorilo o standardnoj plantaži, ali govoriti o manjem polju čiji je nasad namjenski povezan s pogonom u čijem se krugu nalazi, to je već nešto drugo. I povodi za stvaranje takva polja mogli su biti višestruki.
Poslovodstvo pogona moglo je na tom terenu, recimo, eksperimentalno posaditi razne sorte trske da bi se proučavalo njihova prirodna i preradbena svojstva, kao uvod u selekciju i sadnju sorte koja se pokaže najboljom na ovdašnjim drugim, većim površinama. Možda onima na kvarnerskim otocima, što bi donijelo silne ekonomske pluseve. To bi silno skratilo tadašnje uobičajene putove dopreme (daleko je američki kontinent, s kojega je inicijalno stizala sirovina za riječki pogon), time i silno snizilo troškove prijevoza sirovine. Iz perspektive ekonomskih stratega, dobici su u takvu poslovnom scenariju više nego jasni.
Jednako tako, sadnja šećerne trske u riječkom pogonu bila bi opravdana zbog marketinških razloga, mislim na brendiranje ovdašnje Rafinerije šećera i njenih proizvoda. Takvi simbolički postupci uvijek imaju dobrih strana. Zamislite pogon za proizvodnju šećera koji se može pohvaliti uzgojem šećerne trske na vlastitom, a europskom tlu, sve koristeći činjenicu da je Kvarner dio toplog Mediterana, za razliku od npr. istovrsnih nizozemskih pogona, koji rade na hladnijem sjeveru Europe – koliko bi mu to donijelo u propagandnom smislu? Još bolje, koliko bi se takvim uzgojem našao u očima kupaca proizvoda korak ili dva ispred europske konkurencije? A kupci su ključ priče, oni su ti koji svakoj poslovnoj aktivnosti daju završni smisao, podižući palac gore ili palac dolje.
Već vas čujem kako prigovarački mrmljate: „Priče su to bez oslonca u realnosti, puke tlapnje, tekstopiscu se razmahala imaginacija…“.
Slušam vas, dragi moji, i odgovaram – zar smo zaboravili da je sve što oko nas danas vidimo bilo u nekom prethodnom trenutku nečija tlapnja? Dok se taj netko nije odvažio tlapnju pretvoriti u stvarnost. Recimo, u zgrade koje hitraju nebu pod oblake, električne automobile, pogled u DNK, računala… Uostalom, zar nisu baš to učinili već osnivači riječke Rafinerije šećera, pokrećući divovski pogon u perifernom, nepoznatom, zagubljenom gradiću od 5-6 tisuća stanovnika?
Život nam uvijek poručuje jedno te isto – tko mašti da krila, odletjet će dalje.
Podijeli na društvenim mrežama