Dan kada je plakao hrvatski reprezentativni nogomet

Čak niti ta činjenica nije uspjela do kraja ispuniti Varaždinov stadion, skupilo se oko 8.000 ljudi, namjerno ne pišem navijača, jer bilo je tamo poprilično teških primitivaca kojima je najveća zabava bila vrijeđanje na nacionalnoj osnovi napadača mlade španjolske vrste i člana Barcelone Bojana Krkića. „Mali vatreni“ nisu uspjeli, potučeni su do nogu od „male furije“ sa 3:0, a sve je krenulo po zlu već u 13 minuti kada je kreator hrvatske igre Ivan Rakitić dobio nogu u zube. Pao je na zemlju kao pokošen, oblila ga je krv – dijagnoza težak potres mozga i izbijena dva prednja zuba. Svakako ne kraj reprezentativne karijere u ovoj vrsti kakav je priželjkivao.

Nedostatak sportske kulture pokazao je i izbornik na odlasku Dražen Ladić koji se drznuo izjaviti da je prvih 70 minuta dvoboja sa Španjolcima nešto najbolje što su njegovi odabranici prezentirali. Da mi je samo znati na kojoj je on utakmici bio. Uz veliku dozu sreće i sjajnog Ivana Kelavu do 70. minute stajalo je na semaforu 0:0, a onda je krajnje neinteligentnim prekršajem Dejan Lovren zaslužio drugi žuti karton i prijevremeno tuširanje, a Ladić je rekao da su suci pokrali Hrvatsku, i da Španjolci nisu ništa prepustili slučaju s ciljem plasmana na Europsko prvenstvo u Danskoj dogodine, i na Olimpijske igre u Londonu 2012. Blažena teorija zavjere.

Viđeno u Varaždinu bio je tužan kraj za većinu članova jedne iznimno talentirane reprezentacije. Istini za volju sistem natjecanja u kvalifikacijama nije baš najsretnije riješen. Hrvatska je osvojila uvjerljivo svoju skupinu no to joj nije donijelo izravan plasman na kontinentalnu smotru. S druge pak strane Španjolci su bili drugi u svojoj skupini i toliko nas uvjerljivo deklasirali da nikada zapravo nismo imali nikakve šanse. Istina, Rakitić je jako nedostajao, ali kako reče Ladić nedostajale su glave, jer momčad se sastoji od 11 igrača. Po svemu sudeći u novi olimpijski ciklus mladu će vrstu povesti novi izbornik. Nova imena naći će se na popisu pozvanih pod zastavu, treba se nadati i vjerovati da će oni proći bolje i treći puta u hrvatskoj povijesti izboriti plasman na europsko prvenstvo, a da o olimpijskom snu i ne govorim. Nakon 100 minuta muke po Ladiću u Varaždinu nameće se konstatacija da nam nogometna budućnost nije svijetla.

Razmažena zagrebačka nogometna publika ne voli hrvatsku reprezentaciju.
Dokaz tome je sablasno prazan Maksimir – katastrofalan posjet od svega
2.000 ljudi.
A niti sadašnjost nije na ponos i diku, ali dok se pobjeđuje dobro je. U Maksimiru je u utorak navečer gostovala Norveška, službeno 14 reprezentacija svijeta po FIFA-inoj rang ljestvici. Reprezentacija koja je sa tri pobjede iz isto toliko nastupa krenula u kvalifikacijski ciklus, koja je u službenoj utakmici pobijedila Portugal, a u prijateljskoj Francusku… u Maksimir je stigla sa svega pet prvotimaca. Razmažena zagrebačka nogometna publika ne voli hrvatsku reprezentaciju. Dokaz tome je sablasno prazan Maksimir – katastrofalan posjet od svega 2.000 ljudi. Utakmica nije bila ne znam što, sve osim pogotka Nike Kranjčara vrlo će brzo pasti u zaborav, iako je i izbornik Slaven Bilić gledao neki drugi susret: „Bila je to sjajna utakmica prepuna odličnih poteza. Šteta je samo što je u tome moglo uživati tako malo ljudi“.

U nastavku svoga izlaganja izbornik Bilić se dotakao i gledatelja: “Radni je dan, hladno je, a i mediji su učinili to da utakmica u Varaždinu bude važnija od ove.“ Opet urota, opet je netko kriv. Kvragu!!!

„Mi nismo htjeli niti trebali ovu utakmicu igrati u Zagrebu, ali Norvežani su inzistirali isključivo na Zagrebu prijeteći da će u protivnom zamijeniti protivnika. Da se ovo igralo u Vinkovcima, Puli, Rijeci, Osijeku, uvjeren sam da bi stadioni bili puni. Uvjeren sam da će na slijedećoj službenoj utakmici protiv Malte za mjesec i pol dana biti između 15 i 20 tisuća ljudi“ optimistično je najavio Bilić.

Doista se logičnim čini pitanje da li je nužno da seniorska vrsta sve svoje utakmice igra na Maksimiru? Zar je potrebno da bijedno-tužna slika praznih tribina odlazi u svijet, a mi smo kao neka sportska nacija, a nogometna vrsta naš je sportski ponos.

Zar je moguće, da sportski ponos bez obzira na ime protivnika, Bilić Boyse dođe pogledati 2.000 ljudi koje će bojim se, nazivati luđacima, jer zašto bi išao gledati reprezentaciju na stadion kada je prijenos na televiziji.

Nadam se i vjerujem, da će se nakon izborne skupštine Hrvatskog nogometnog saveza početkom prosinca, donijeti neki novi bolji vjetrovi i da će se reprezentacija plasirati na europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini, i da će onda oni pravi navijači podizati kredite za taj daleki put i da će se opet kao nekada, ne tako davno pjevati Srce Vatreno, a ne neke degenerične napjeve kakvim su se zabavljali navijači u Maksimirskoj 128.

Na odgovore nećemo morati dugo čekati.

Foto: Denis Lovrović

Razmažena zagrebačka nogometna publika ne voli hrvatsku reprezentaciju.
Dokaz tome je sablasno prazan Maksimir – katastrofalan posjet od svega
2.000 ljudi.