Premda sam zilijardu milja udaljen od takve čistilačke logike, samim tim i od njezina nazivlja, ne vidim kako bih drukčije nazvao ono što se događalo u Rijeci u doba kada je njome vladao Gabriele D’Annunzio. Znam, pedantni analitičari nazivlja mogli bi me upozoriti na razlike između pojmova etničko čišćenje i zločin protiv čovječnosti, koji je etničkom čišćenju blizak, ali to prepuštam njima i njihovom sitnozoru. Mene zanima nešto drugo: danas, u vrijeme ovdašnjega sve intenzivnijeg zanimanja za spomenutoga talijanskog političara, propagandista, vojnika i umjetnika, upravo se ta dimenzija njegova lika & djela i na
ovdašnjim koordinatama vidno ostavlja po strani, kao da je riječ o manje bitnoj
sastavnici priče.
Kako pogrešno, pogotovo iz riječke perspektive. O D’Annunziju treba govoriti sa svih aspekata, a kada kažem svih, mislim i na onaj koji je otvorio vrata pakla netalijanskim stanovnicima grada na Rječini. Protofašizam je, gledalo ga se iz ovog ili onog ugla, uvijek to – fašizam, makar u inicijalnom stadiju.
Čime potkrepljujem smislenost izraza etničko čišćenje Rijeke kada govorim o D’Annunziju? Bez obzira što je ono bilo ostvareno djelomično?
Slabije upućeni ili oni koji su u priču o D’Annunziju ušli držeći se samo njegovih artističkih i propagandističkih poteza ove ili one vrste, mogu pomisliti kako je to nekakva moja onostrana zamisao. Kamo sreće da je tako. Argumente za nju nalazim čitajući radove u nas danas zanemarenih povjesničara, iz kojih se ima što naučiti. Jedan od takvih je rad Mihaela Sobolevskog Egzodus Hrvata iz Rijeke u vrijeme D’Annunzijeve vladavine (rujan 1919.– siječanj 1921), objavljen u časopisu Rijeka, svezak 2/2003., str. 59-67. Zavirimo u njega.
Nasilno mijenjanje etničke slike grada po raspadu Austro-Ugarske 1918. godine, kao piše Sobolevski, krenulo je već uoči D’Annunzijeva ulaska u grad, što se događalo u režiji netom osnovane Riječke legije, koju je predvodio Giovanni Host Venturi. Ona se žustro okomila na službenike i radnike hrvatske nacionalnosti, što je, pored ostalog, uključilo prisiljavanje poslodavaca da ih otpuštaju s radnih mjesta. Legija se također oštro postavila prema Međunarodnoj socijaldemokratskoj partiji Rijeke, koja je imala u članstvu radnike svih nacija, bivajući zapravo jedinom političkom strankom u gradu koja je poštivala gradsku višenacionalnu i multikulturalnu sliku. Primjerice, stranačke je dokumente objavljivala na
onim jezicima kojima su govorili njeni članovi, što znači na hrvatskom, talijanskom, mađarskom, njemačkom i češkom. Kada je ta stranka u srpnju 1919. organizirala veliki radnički štrajk, s Legijom povezane vlasti protjerale su iz grada stotinjak radnika. Uprava Tvornice duhana je rujna iste godine otpuštala s posla radnike i službenike hrvatske nacionalnosti zato što se nisu opredjeljivali za pripojenje Rijeke Italiji.
Nije sve ostalo na šikaniranju radnika, dakle najslabijih. Natpisne ploče na trgovačkim i sličnim radnjama kojima su hrvatski vlasnici premazane su katranom, što je bila jasna poruka o nepoželjnosti.
D’Annunzijeva pojava u gradu dolit će dodatni benzin na takvu vatru, pa će prethodni proces prerasti u sustavno etničko čišćenje Hrvata. Da zlo bude gore, oni nisu bili iznimka, iz grada se htjelo nasilno udaljiti sve građane netalijanske nacionalnosti („strance“). Suočeni s prijetnjama, ostajući bez posla i zaštite bilo kakve vlasti, Rijeku su primorani napuštati Mađari, Nijemci, Austrijanci i drugi, pa odlaze u svoje matične države. Činilo se to prema scenariju koji je vrijedio za mnoge riječke Hrvate koji su bili porijeklom iz unutrašnjosti Hrvatske, a kada ni to nije bilo dovoljno, progonstvom su dodatno obuhvaćeni oni koji su bili rodom i zavičajnošću iz Rijeke i najbliže okolice.
Koliko je Hrvata u D’Annunzijevo doba istjerano iz Rijeke? Uvid u cjelinu slike teško je steći zbog manjkave dokumentacije, ali se do nekih odgovora može doći zahvaljujući parcijalnim uvidima, onima za koje postoje arhivski izvori.
Jedan od njih tiče se osnivanja Odbora bjegunaca iz Rijeke i okolice. Izraz bjegunac tada se koristio u značenju prognanik, a Odbor je osnovan rujna 1919. u Zagrebu, postavljajući si zadaće poput prihvaćanja, smještaja, zapošljavanja i prikupljanja novčanih potpora za prognanike s toga područja. Odbor je 3. listopada 1919. uputio dramatično pismo hrvatskom banu Palačeku, izvještavajući ga o stanju u gradu nakon D’Annunzijeva „puča“, u kojemu kaže kako su mnogi bjegunci u „brzini bijega“ jedva ponijeli sa sobom najnužnije, tako da su mogli kazati: „Što je ruha, na meni je, što je kruha, u meni je!“
Jedno drugo pismo, ono što ga je dr. Matko Laginja uputio 7. kolovoza 1920. predsjedniku ministarskog vijeća Kraljevine SHS dr. Milenku Vesniću, kaže sljedeće: „Povodom najnovijih događaja na Rijeci – Sušaku bježi ovamo preko demarkacione linije sva sila naših ljudi, koji su prisiljeni ostaviti svoja kućišta i zanimanja usred odredbe talijanske okupacione vlasti i to samo zbog toga, što su Jugoslaveni (riječ je o Hrvatima – napomena M. Sobolevskog) i što se osjećaju takovima“.
Odbor bjegunaca vodio je popis prognanih iz Rijeke i okolice za vrijeme D’Annunzijeve vlasti. Riječ je o više tzv. knjiga s popisanim imenima, a za te je knjige nepoznato koliko ih je ukupno bilo, odnosno gdje se nalaze, ako se nalaze. Istraživačima je dostupna samo prva knjiga, koja se odnosi na prognane u razdoblju od 22. rujna do 21. studenog 1919. godine. Za svakog je prognanika, pored imena i prezimena, zabilježen datum bijega ili progonstva, zanimanje i u koje mjesto je upućen na teritoriju Kraljevine SHS na privremeni boravak. Popis završava brojkom 1.507, a tu staje jer je time bila popunjena ta popisna knjiga. U dva mjeseca, koliko je njome obuhvaćeno, izvan Rijeke je bilo primorano otići 1.507 osoba, među kojima je bilo 109 intelektualaca (učitelja, profesora, liječnika, inženjera, odvjetnika, slikara, novinara), 29 studenata, 218 učenika, 130 namještenika, 91 trgovac, 319 obrtnika i zanatskih radnika, 28 pomoraca, 126 industrijskih i slični radnika, 7 posjednika itd. U pitanju je onaj sloj hrvatskog stanovništva koji je intelektualnim i/ili imovinskim statusom bio kralježnica hrvatske prisutnosti u Rijeci. Prognanici su uglavnom ostali živjeti u Zagrebu, a dio njih upućen je na privremeni boravak u Karlovac, Ogulin, Bjelovar, Sisak, Osijek, Samobor, također u Ljubljanu, Beograd, Skoplje i drugdje. Privremeni boravak? Nije teško pretpostaviti kako je on postupno pretvoren u stalni.
A stvari su od loših postajale gore, čime se hoće reći kako je od kraja veljače 1920. došlo do povećanja migracije iz Rijeke i okolice, zbog D’Annunzijeve naredbe o udaljavanju „stranaca“ iz grada. Prema njoj, Rijeku su morali napustiti svi njezini stanovnici netalijani koji su se u nju doselili poslije 30. listopada 1918., također svi oni kojima Rijeka nije zavičajno mjesto. Treba primijetiti kako doseljeni Talijani nisu bili „stranci“. U gradu su krenule prave hajke na netalijanske „strance“ i politički upitne osobe. Samo u jednoj noći koncem travnja 1920. uhićeno je je 500 uglavnom hrvatskih radnika i potom protjerano njih 450.
Procjene kažu kako je Tijekom D’Annunzijeve vlasti iz Rijeke i okolice nasilno udaljeno ili izbjeglo oko 50 posto Hrvata, kao posljedica nasilja kojemu je cilj potpuna talijanizacija dotadašnjega višenacionalnog i multikulturnog grada. Na toj se brojci nije stalo, njegovi nasljednici nastavili su hitati prema istom cilju.
Tako piše Sobolevski. Meni je dodati: istjerivanje Hrvata iz grada poslije Prvog svjetskog rata bio je prvi od nekoliko egzodusa riječkog stanovništva u 20. stoljeću. Ima li on ikakvu poveznicu s egzodusom riječkog stanovništva nedugo po završetku Drugog svjetskog rata, pitanje je koje dobrim dijelom upućuje da se prisjetimo načela spojenih posuda.
D’Annunzio umjetnik? Istina je, umjetnik je, i treba ga proučavati kao takvog, ali je istina i to da se dio njegovih pjesama može pročitati u jedinoj sačuvanoj popisnoj knjizi Odbora bjegunaca iz Rijeke i okolice. Svako ime, jedna dramatična pjesma.
Podijeli na društvenim mrežama