Jer on svira potpuno suprotno predviđenoj logici rada ruku – istodobno na dvije gitare. Ne uklapa se sigurno u djeliće slagalice o pojmu gitarističkog heroja s nogom na monitoru i s vjetrom ventilatora u kosi! No, da, i izbor žanra kojim tako uspješno kroči, a to je jazz, čini ga egzotičnim i nepredvidljivim. Darko Jurković Čarli započeo je svoju karijeru kao obožavatelj Rolling Stonesa, odlazeći na satove violine. No,
negdje u jednom trenutku njegova mlada života, nakon što je čuo Satisfaction,
njegovi su prsti posegnuli za ovim današnjim instrumentom. Ispostavilo se da to
nije samo privremena bizarna avantura s besmislenim prtljanjem prstiju po
gitari već doživotni poziv.
Čarli, prošle si godine bio
na turneji po Kini. Kako je tamo? Je li sve made in China zaista upitne
kvalitete?
– U Kini sam bio dvadeset i
nešto dana. Nastupio sam u sklopu ”Silk Road “(put svile) festivala, koji
objedinjuje sve izvođačke umjetnosti na jednom mjestu (glazba, ples,
pantomima…). Bio sam dio putujuće družine, i održali smo dvadeset nastupa u
pokrajini Shaanxi, po univerzitetima, sportskim dvoranama, ”open air”
koncertima, što je za mene bilo lijepo i sasvim novo iskustvo. S obzirom da je
problem u avion ponijeti dvije gitare, odlučili smo tamo unajmiti instrumente,
ali zbog dužine turneje oni su se odlučili kupiti instrumente za moj nastup.
Tako da sam svirao na američkoj ”Jackson” gitari, drugu gitaru sam izabrao tamo
u ”shopu”. I da se sad nadovežem na tvoje pitanje, ova druga gitara je bila
kineska kopija ESP gitare i imala je savršen vrat i možda ravniji od
”Jacksona”, dakle odlična kopija. Što se tiče drugih stvari, npr. robe, ono što
vrijedi iz Evrope je duplo skuplje , a onu ”škart” robu iz Kine imamo i tu,
haha…
Život muzičara je stalna
mijena, prilagodba mora postojati inače nestaješ s mape zanimanje. Kad si se
odlučio napustiti klasiku i violinu i stao proučavati električnu rock gitaru?
– Ja sam kao dijete imao
želju svirati klavir ili gitaru, ali je bilo sve popunjeno, pa sam nekako
prihvatio violinu, koju sam s vremenom sve manje vježbao. U to vrijeme sam
postao ”fan” Rolling Stonesa, tako da sam spontano ”na uho” počeo skidati neke
dionice i svirati ih na violini. S petnaest godina sam jedva jedvice završio
nižu muzičku školu za violinu, i kao samouk počeo svirati gitaru. Prvu gitaru
sam napravio od šperploče, a ”pick up” sam kupio u robnoj kući RI. Zatim je slijedila
“Melodija Mengeš”, pa češka ”Jolana”, pa ”Gibson” SG. Note sam naučio u
muzičkoj školi, a Stonese, Hendrixa, Ten Years after sam skidao s ploča ili
kazeta. Nisam u to vrijeme svirao ni u jednom riječkom rock bandu, iz razloga
što sam bio uvjeren da ne znam svirati, i da moram još puno vježbati.
Koliko je taj period rokanja
potrajao u tebe? Naime, iz moje perspektive učinilo mi se da si se naprosto
preko noći okrenuo jazzu? Kako je tekla tranzicija?
– Nekako u sedamnaestoj
godini života našao sam se u društvu koje je slušalo jazz-rock i jazz. Najviše
me se dojmila grupa Weather Report, zatim John McLaughlin koji je svirao užasno
brzo i za mene nerazumljivo. Ploče nije bio problem nabaviti, ali je bio veliki
problem tada naći u Rijeci nekoga tko će te naučiti jazz harmoniju. Godine 1990.
položio sam prijemni ispit na jazz odsjeku muzičke akademije u Grazu i
diplomirao 1997.
Po načinu sviranja najbliže
određenje je proteklih godina, prije ovog prelaska na dvije gitare, bilo
stilski onome kojega je popularizirao Stanley Jordan, magičar s ulica Njujorka,
sredinom osamdesetih.
– Da, sredinom osamdesetih
sam vidio prvi put Stanleyja Jordana u emisiji Nedjeljom popodne, bio je veliki
problem na osnovu jednog gledanja shvatit što on izvodi. Nije bilo videa, bio
sam primoran čekati sljedeću emisiju, i skidati audio s kazete. Nakon možda
godinu dana vidjevši ga ponovno na TV, došlo je do velikog razočaranja. Sve ono
što je on izvodio desnom rukom, ja sam izvodio lijevom i obrnuto! Shit!, trebalo je sve ispočetka. Danas
mi je sve to jako smiješno. Stanley ima interesantnu životnu priču, naime, kao
dijete je studirao klasični klavir, i tada su mu roditelji bili prisiljeni iz
materijalnih razloga prodati klavir, tako da je on počeo svirati gitaru, ipak
jeftiniji instrument, na klavirski način.
Konačno si se pred nekoliko
godina i upoznao s njim. Kako je protekao susret? Je li bilo džemanja?
– Ja sam došao u Linz,
Austrija, na njegov Workshop i solo koncert. Puštao sam mu preko mobitela moj
zadnji album, odsviran na dvije gitare, i bio je oduševljen, vrlo susretljiv
čovjek. Prošle godine je bio po prvi put u Zagrebu, i dogovorili smo se da ću
odsvirati jednu stvar na koncertu, međutim to nije bio njegov trio, nego
projekt basiste Charneta Moffeta, tako
da je bilo malo nezgodno. U slučaju da je Stanley nastupio solo, siguran sam da
bi došlo do “džemanja”. Još postoji šansa da se nešto napravimo, možda i u
Rijeci?
Neizbježno pitanje je uspijeva
li se preživjeti od sviranja jazza? Ili nalaziš alternativne načine za
stjecanje financijske stabilnosti?
– Ufff, borba je stalna.
Nadam se u budućnosti više baviti edukacijom, s obzirom da imam i diplomu koja
vrijedi…
Objavio si dovoljan broj
samostalnih albuma da možeš čitateljima portala reći koliko vremena utrošiš na
studijsko snimanje? Kako ono protječe?
– Sve što sam snimio u
životu je snimljeno relativno brzo, naprave se dvije, tri verzije svake stvari
i to je to. U jazzu što više nasnimavaš dobiješ sve sterilniju verziju, uostalom
kao i u pravom rocku, ti to dobro znaš. Na jesen ću snimiti trio u zagrebačkom
klubu ”Sax”. Jedna verzija će biti bez publike i jedna s publikom, kasnije ću
odabrati jednu.
Postoji li netko sa svjetske
jazz scene s kim bi se upustio u suradnju bez ikakvih rezervi? I zbog čega?
– Ima mnogo muzičara s
kojima bih volio nastupiti, ali u zadnje vrijeme nekako najviše ”guštiram”
svirajući solo na dvije gitare, i u kombinaciji trija, gitara, bas, bubnjevi i
solo.
Je li briljantni projekt
Quartet Sensitive, u kojem si zajedno s Tončijem Grabušićem, Henryjem
Radanovićem i Meri Trošelj, zauvijek obustavljen ili postoji još neka šansa da
vas vidimo ponovo zajedno na bini?
– Žao mi je što tog banda
više nema. Bio mi je jako lijep period života. S Henryjem i Tončijem i dalje
surađujem. U travnju smo imali nastup u Baptističkoj crkvi na Zametu u Rijeci.
Upravo spremaš novi album,
koji bi trebao obuhvatiti sve tvoje ljubavi, od klasike do Stonesa. Dakle,
riječ je isključivo o neautorskom projektu? Što će se još naći gore?
– Ne, bit će to album s
mojim autorskim stvarima, pored jazz repertoara bit će tu i Stonesi, moja prva
ljubav i kompozicija ”As tears go by” (ako dobijem dozvolu do tada), zatim najveći
od najvećih, J. S. Bach i njegova kompozicija ”Air” u mom aranžmanu. Problem,
kad je riječ o Stonesima i drugim poznatim autorima, su dozvole od diskografskih
kuća, pa će vjerojatno doći do nekih promjena.
Je li ti teško uspostaviti
komunikaciju, sviračku i verbalnu, s drugačijim i novim muzičarima?
– Ne, naprotiv, to je
najljepša stvar jazza, pa i rocka i bluesa, da možeš uspostaviti sviračku
komunikaciju s nekim čiji jezik ne razumiješ, i tko dolazi iz nekog drugog
dijela svijeta. Nisam nikada bio ”jazz fundamentalist”, za mene jazz znači
slobodu muzičkog izraza, a ”jam session” ono najljepše što jazz ima, ne samo
zbog sviračke komunikacije, nego zbog glazbe koja nastaje spontano, u momentu.
Često
si surađivao s kazalištima participirajući svojim kompozicijama. Jesi li se ti
prilagođavao zahtjevima redatelja ili oni u nekoj mjeri tvojoj prstometnoj
razigranosti?
– Da budem iskren samo
nekoliko puta sam radio muziku u kazalištu, moja iskustva su da moraš biti sto
posto u funkciji onoga što želi redatelj, a to je najčešće u suprotnosti od
onoga što bi ja htio.
Možda je manje poznato
čitateljima da postoji i vrijeme opuštanja za Čarlija. Kada odlaziš kao potpuni
asketa u ribolov, sam u čamcu, u potrazi više za mirom negoli hranom?
– Da nisam završio kao
muzičar, sigurno bih bio ribar, to je lijep i vrlo težak život uostalom kao i
jazz, hahaha. Volim boravak u prirodi, ali i jesti i pripremati ribu.
Požališ li nekad zbog svog
životnog odabira? Jesi li možda priželjkivao neku sasvim drugačiju karijeru?
– U ovoj životnoj dobi, u
kojoj se nalazim, stalno razmišljam da sam neke stvari mogao i trebao napraviti
bolje, ali treba samo gledati unaprijed. Da se nisam ”zapalio” za tapping
sigurno bi moja karijera bila drugačija, bio bi više u funkciji nekih
konvencionalnih muzičkih projekata.
A, sad, posljednje pitanje –
podrijetlo tvog nadimka Čarli dolazi od…
– Prošle godine kad sam
boravio u Kini isto pitanje mi je postavila i jedna mlada Kineskinja. Ja sam
joj krenuo objašnjavati da sam kao dijete htio biti bubnjar, a pošto sam bio
obožavatelj Stonesa moj nadimak dolazi od bubnjara Charlieja Wattsa, Nakon što
sam joj sve ispričao shvatim da ona nije nikad čula za Rolling Stonese. Dakle,
mi smo ipak proveli djetinjstvo u nekom blažem, otvorenijem obliku komunizma, a
time ne želim sugerirat da sam jugonostalgičar, hahaha…
Podijeli na društvenim mrežama