Foto: Željko Maletić
Predvodio je trideset
godina grupu Grad, a prošlu je jesen ta priča zaključena spektakularnim
oproštajnim koncertom u Stereu. Dean je sada fokusiran na izradu drugog nosača
zvuka svojeg novog benda, Gerile, no ipak je pronašao malo vremena u zgusnutom
rasporedu dnevnih i muzičkih obaveza.
VS: Još
nam je vrlo teško prihvatiti činjenicu da je Grad upokojen, znaš… Imali ste
već perioda hibernacije, ali ipak ste se vraćali. Pretpostavljam da te ova
vrsta pitanja odmah u startu unervozi i žališ što si uopće prihvatio intervju
jer se moraš uvijek iznova braniti od nas, Grad fanova. Je li zaista to
završeno poglavlje tvog života?
DŠ: Mislim kao i prije onog zadnjeg koncerta da nema
razloga za to i da nemamo što više isporučit narodu. Evociranje uspomena i
recikliranje starog materijala me ne uzbuđuje. I ovo je trebao bit, po meni, samo revijalan
koncert, na kojem su se na stejdžu trebali pojaviti ljudi koji su dali svoj
obol Gradu, kao npr: Raul Varljen, Siniša Banović, Saša Đanić, Samir Šverko itd…
Većini se to činilo prekomplicirano i priklonio sam se ipak ideji da se napravi
stabilan bend. Atmosfera na svirci je
bila fenomenalna i vjerojatno su neki željeli još koju svirku, ali to se
ispostavilo kao pretežak zadatak…
VS:
Kako si uopće uletio u neki bend? Sjećaš li se prvog sastava u kojem si načeo
svoju pjevačku karijeru?
DŠ: Još kao dječak po dolasku u Marčeljevu počeo sam se družit
s Halom i Denisom Kraljevićem i stalno smo pričali o glazbi i slušali. Oni su i
svirali gitare dok su za mene predvidjeli da budem bubnjar što je meni bila
odlična ideja, al mojima se nije dopala, pogotovo kad je trebalo dat lovu za
bubanj. Dečki su bili kolegijalni pa smo uzeli bubnjara, a ja sam dobio ulogu
pjevača. Mikrofon je ipak puno jeftiniji instrument i moji doma su bili
oduševljeni. Bubnjeve je tada svirao Božidar Milinović. Sve skupa nije dugo
trajalo i svako je otišao na svoju stranu. Kasnije sam s Halom još surađivao u
par navrata. Sljedeći bend je bio Knap koji je ustvari preteča Grada. I to je
to.
VS:
Jesi li oduvijek znao da to želiš biti ili te je neko vrijeme zabavljala ideja
da ostaneš u sjeni kao recimo instrumentalist? Npr basist ili gitarist?
DŠ: Ne. S ovom naravi s kojom ja živim možeš bit ili
pjevač rokenrol benda ili vozač busa. Bitno je da si prvi i da je volan u
tvojim rukama, a ljudi te prate, haha… Šalim se. Bio sam neko vrijeme i
basist i to mi je najdraži instrument. Još se nadam da ću svirat bas u nekom
bendu. I da ću imat gitaristu koji će pjevat. I to dobro.
VS:
U ožujku 1988. Grad je nakrcao dvoranu ‘Lovorke Kukanić’. Postojao je navodno
dogovor da ukoliko se tako što zaista dogodi da vam je osiguran i ugovor s
diskografom i objavljivanje ploče. Kamo je skrenula priča?
DŠ: Ne sjećam se tog dogovora. Nemam pojma. Sjećam se da
mi je moj dragi susjed bio na važnoj funkciji onda u Lovorci i da je otvoreno,
ali blagonaklono, izražavao sumnju u opravdanost tog koncerta i povjerenju koje
smo dobili od tada bitnih struktura. Naime, u to doba Lovorku su punili najveći
bendovi Juge i nije bilo izgledno da ćemo se približiti tome, ali ispalo je
drukčije. Meni osobno, konceptualno i s ljudima u bendu – najbolje izdanje
benda, ikad! Neke dobre vibre su se tada razlile Lovorkom. Sjećam se da smo cijeli dan ranije napravili tonsku.
Vedran Božić je bio na razglasu ako se ne varam. Za taj upitani dogovor oko
ugovora stvarno ne znam, ili sam zaboravio,
ali to je bilo doba kad je Grad trebao izdat one svoje demose iz TOP
TEN-a ili Tivolija, svejedno, i prosvirat ih svugdje i krenut dalje ko svaki
normalan bend.
VS:
Osim što si jedan od zaista najimpresivnijih vokala iz regije, tvoja paralelna
djelatnost je vezana uz geodeziju. Tvoj je otac Vid odigrao značajnu ulogu u
izboru zanimanja?
DŠ: Ehhh, pazi sad… ja nisam nikad propustio priliku da
pokažem otvoreni prijezir prema matematici i srodnim granama s kojima je
geodezija ipak strogo povezana i zato je
moj Vid vremenom, naizgled nimalo razočaran, prestao mene doživljavat kao svog
nasljednika u tom smislu. Ja sam se nakon mojih opetovanih ”uspjeha” u onom Šuvarovom srednjoškolskom obrazovanju
na početku 3. razreda našao neupisan igdje, što Vidu kao vrsnom matematičaru
koji je jednom zavirio u moju svjedodžbu nakon 2. razreda i nije bilo
neshvatljivo, ali mama je neke bitne ljude koji znaju ljude ipak uvjerila da sam ja taj 1+ učenik u
geodetskom razredu. Nakon tjedan dana škole ušao sam u učionicu prvi put. Nakon
drugog tjedna jedan još ”genijalniji” matematičar s još upornijom mamom je
ušao u taj po mnogočemu ”elitni razred”. Stiv, haha (Igor Stevanonović, gitarist Grada, op.a.).Inače, i Klas je bio u
tom razredu, gitarist i osnivač Grča. Čak se sjećam kad smo se našli Zoff, Klas
i ja i ponuđeno mi je mjesto basiste u Grču, jer baš i nisam nešto pjevao onda,
nit sam tako izgledao, hehe, ali sam se vjerojatno usr’o Zoffa i rek’o da bi ja
ipak pjevao, pa kad je već on ovdje ko sam ja da se nešto mikrofona vatam… I
Sanjin Eterović, dragi prijatelj, koji je bio suosnivač En Facea je bio u tom
razredu. Njega sam osobno podučavao prvim akordima na gitari (više nisam ni
znao), i puno više se tamo, općenito,
učilo od geodezije. Vremenom su geni napravili svoje i do mature sam se ipak
lagano sprijateljio s geodezijom i to traje i danas. Vid i ja smo i
profesionalno i privatno bili nerazdvojni i on me je na cijelom tom putu pratio
praktički do svoje smrti i dan danas mi je najveća inspiracija.
VS:
Dugo se znamo i jednom si mi obećao prepričati kako ste ti i Klas (spomenuti bivši
gitarist Grča i Let3, također geodet) kaznom završili u Lici na nekom
premjeravanju?
DŠ: Ma u to doba je naš Zavod, kao i neke druge firme,
radio na gradilištu u Iraku i slao ljude na godinu dana ili više dolje, i u
početku je to bilo dosta isplativo, kasnije se iz nekih razloga, inflacija ili
ko-zna-šta-sve-ne, i nije baš isplatilo toliko financijski ići, pa je tako
došao red i na nas mlađe. U to doba Klas i ja smo svirali aktivno okolo i nismo
bili oduševljeni idejom da nam bendovi hiberniraju godinu dana, pa smo bili
praktično pred otkazom jer smo ”zanemarili interes firme”. Spasonosno
rješenje došlo je u obliku terena na koji nitko nije htio ić. Vršila se izmjera
sela oko Donjeg Lapca uz granicu s Bosnom, dosta zabačen kraj, etnički
pomiješan, a proces je trajao cijelo ljeto. Sastavila se četvorka pokajnika i
posao je bio odrađen uz dosta smijeha i onih komičnih Felliniju nalik momenata.
Samo godinu dana poslije tamo se puno manje smijalo…
VS:
Da li nalaziš dovoljno vremena posvetiti se obitelji, poslu i rokenrolu? Ako je
to pravilni raspored tvog kretanja tim trima točkama, haha…
DŠ: Što se tiče obitelji tu stvarno ne mogu bit neki uzor,
al recimo da s obzirom na okolnosti radim najbolje što mogu. Lagani sam
radoholičar, kao što i sam znaš, i posao, kao i svirku shvaćam ozbiljno, al sam
najsretniji kad uspijevam odvojiti komad vremena za sebe i onda sam ili na
nekom brdu, ili šumi i tako…
VS:
U vrijeme bivše države Grad je puno nastupao, odlazili ste na sve značajnije
gitarijade, osvajali prestižne nagrade, bili toliko blizu Velikog proboja.
Jeste li katkad kao, vi sami članovi, sabotirali vlastite ambicije?
DŠ: Nismo nikad svjesno. Naša je osnovna greška bila ta
što smo mislili da je najbitnije radit dobre pjesme, imat probe, bit uvježban i
uvijek fokusiran na novu glazbu i ubacivanje svježih elemenata u našu priču.
Ostalo je trebalo doć samo po sebi, neka izdavačka kuća se trebala zaljubit u
nas, vjenčali bi se i tako živjeli sretno… Naravno da je bitno prodat
proizvod, pričat s ljudima itd. Ja, u biti, ni sad ne znam šta treba tako da
vjerojatno samo pričam pizdarije. Ali naravno da smo htjeli svirat što više i
za što više ljudi. Jako smo to htjeli…
VS:
Konačno, kad ste objavili prvu pa potom i drugu ploču, znakovita naziva
America, ti si s obitelji odselio upravo tamo – preko Atlantika, u Kanadu.
Kakav je bio život ondje? Koliko je trajala ta epizoda? Jesi li se realizirao
kao geodet, naučio nešto novog?
DŠ: Prvo što sam naučio je bilo da kad naručiš u baru
light beer nisi naručio svijetlo pivo nego ono s manje alkohola, haha. Ma
iznenadiš se, ustvari, kad skužiš kako je tamo sve jednostavno. Sigurno ne
otkrivam sad toplu vodu, ali nama je to bilo nevjerojatno. Nikakve specijalne
vještine ti nisu potrebne za život, da nađeš stan, kupiš auto, radijatore nismo
ni gasili, ne sjećam se da sam u te nepune tri godine ikad nekom opsovao u autu
mada se voziš po uru vremena na posao. Što god odgovoriš svi uglavnom odrade
svoj posao i to nije nikom ništa čudno. Što se tiče posla, prvi posao sam našao
preko veze, haha, jedan poznanik, lokalni Kanađanin, me ubacio u firmu koja se
bavi šumarstvom i bio sam ”compass man”. Prvi teren nam je bio 1000 km dalje
od Vancouvera gdje smo živjeli, duboko u ”Rockies”. Spavali smo u barakama,
na posao se odvozili u terencu i onda pičiš po šumi, mjeriš stabla, bilježiš
stanje, procjenjuješ i moliš boga da ne padne snijeg i ne naletiš na grizlija,
jer ni u jednom slučaju nećeš brzo doma… Prilikom jednog preskakanja debla
iščašio sam gadno nogu pa su me poslali nazad u Vancouver gdje su me kontaktirali
iz jedne geodetske firme i otada sam bio ”photogrammetrist”, što sam radio i
u Zavodu svojedobno. To je izrada planova i karata na temelju ortofoto snimka
iz zraka. Krenuo sam i na dvogodišnji GIS program na BCIT i čak i stigao
položiti neke ispite. Supruga mi je isto radila u struci tako da smo živjeli
ono što neki sanjaju. Svejedno, kad nam se kćer rodila nekako smo postali
nostalgični i vratili smo se. Nikad nisam iskreno požalio zbog toga.
VS: Vratimo
se rokenrolu. Dok si bio odsutan da li si zamjetio neke drastične promjene u
domaćoj sceni? Je li isplivao netko od autsajdera ili je bilo uvijek stvar
talenta?
DŠ: Ne mogu se sad sjetit baš, ali mislim da mi ništa
nelogično nije upalo u oči.
VS:
Gerilu si oformio pred pet godina, zar ne? Objavili ste odličan debi
Mitraljezi, bend se ustalio u postavi sada?
DŠ: Ma pazi, Damir i Marin su braća, znači imaš bubanj i
bas koji je tu kako god okreneš i nema mrdanja. Dodo je već neko vrijeme s
nama, a špija nas u prostoriji od samog početka dok se još nije ni brijao, tako
da je praktički odrastao s nama. Gogi je lik kojeg znam dugo i gledao sam ga s ”Metallica
moj dobar drugar” i bilo je pitanje dana kad ću ga unovačit u gerilca na
prevaru, haha. Trenutno smo više u studiju, a manje na probi, ali to se mijenja
ovih dana…
VS:
Budući da su se pravila u diskografiji znatno izmijenila, misliš li da je
potrebno i dalje objavljivati albume ili možda postupno prelaziti na neke kraće
oblike nosača zvuka?
DŠ: Normalno je da bend radi na nekom albumu kao
klasičnoj formi koji je stilski ujednačen jer je rađen u jednom periodu vremena
kad je bend disao u tom ritmu, kad su autore zanimale slične stvari ili kad su
o različitim stvarima razmišljali na sličan način, pa su izdali album. Pa su
nakon toga otišli na turneju i kad su se oporavili zabili su se opet u studio i
opet ispočetka. Danas malo ko ima vremana za preslušavanja cijelih albuma, a to
se sve rjeđe i komentira igdje i nije više baš ni bitno. Forma EP-a mi je možda
sad bliža ne samo zato što sam lijen radit album nego zato što možeš stavit
neki eventualni singl na nju i još par stvari koje bi zaokruživale priču, ako
je neko želi čut. Imaš nekakvu priču i možeš ujedno bit aktualniji i svježiji
bez mukotrpnog maltretiranja u studiju. Jedino ako si baš plodan autor i stvari
iz tebe naprosto pljušte i premala ti je ta forma da svijetu objasniš sve što
si htio, onda je to druga stvar. Ja nemam tih problema.
VS:
Postoji li, nakon ovolikog protoka vremena, pjesma na koju si posebno slab i
ponosan? Bez obzira da li dolaze iz repertoara Grada, Ri Vala ili Gerile?
DŠ: Ne. Žao mi je samo stvari koje su meni genijalne, a
niko ih nije skužio nikad. Poput recimo ”Zemlje” na kojoj gostuju Hal, Henry
Radanović, Meri Trošelj; ”Boje”, koje
su mi jako bitna stvar sa zadnjeg albuma ili vesela drkica o Betmenu –
”Gotham” sa opet tog malo slušanog albuma, i ima toga još… možda, ”Bela
L”, ”Vrijeme promjena” itd…
VS:
Tvoj trenutni strani favorit je…
DŠ: Točeni Paulaner.
Podijeli na društvenim mrežama