Ako promatramo tekovine demokracije u neovisnoj Republici Hrvatskoj onda je to
svakako na prvom mjestu veliki napredak u razvoju verbalnog delikta… u stopu
je prate krvni delikti, pa delikti raspoređeni po raznim sektorima privrednog
kriminala.
Obzirom da se normalne društvene
zajednice instrumentom demokracije koriste daleko pametnije negoli mi, već sama
geneza ove impozantne degeneracije hrvatskog društva vodi nas do pitanja:
jesmo li mi kao društvo uopće normalni?
Naravno da u prosjeku jesmo, ali
kao i svaka društvena populacija ispod tog prosjeka – nismo. Drugim riječima, kao i svako ljudsko društvo
i mi imamo svoju sivu zonu u prostoru Gaussove krivulje… Ali ono što nas
razlikuje od uređenih demokratskih država je to da mi nikako ne uspijevamo kompenzirati
utjecaj te sive zone na rezultate demokratskih
izbora, što nam se uvijek vraća kao
bumerang koji nas pogađa u nezgodno mjesto. Jedne godine je to gospodarstvo,
druge vanjska politika, treće sudstvo… i tako redom. Najgore je u biti to što
je nama svako mjesto postalo nezgodno.
Sam pojam DEMOKRACIJA ovako na
prvi pogled zvuči veoma privlačno, ali kada definiciju ogolimo od političke
teorije i smjestimo u goli život onda sav optimizam ubrzo splasne, jer ta
definicija tada glasi ovako:
Demokracija u praktičnom smislu označava skupni pojam za sve političke
aktivnosti od izbora do uspostave vlasti koje u vidu rasporeda zanimanja, državničkih
poslova i građanskih prava, ne podliježu nikakvim pravilima po pitanju morala i
kompetencije.
Pismeni i nepismeni, stručni i
nestručni, obrazovani i neobrazovani, pošteni i lopovi, potpuno su izjednačeni
u pravima da biraju i budu birani na sve
političke funkcije.
Javnost je već odavno detektirala
ovu anomaliju, koja se, usput rečeno, najviše odražava u političkom životu onih
zemalja u kojima je autoškola prosjek razine
obrazovanja. Hrvatska, kao izrazito šoferska država, u kojoj se upravo vozački
ispiti do nedavno smatrao najboljim izborom u odabiru zanimanja, time se nalazi
pri samom vrhu zemalja klimave demokracije. Ali umjesto da se tome pokuša
pronaći odgovarajući alternativni model, barem za neko izvjesno prijelazno
razdoblje, mi se i dalje grčevito
branimo jednom sumanutom političkom dogmom – da je demokracija najbolji politički
sustav koji svijet u ovom trenutku poznaje, i da bolji ne postoji.
U obrani ove nedodirljive
(bes)misli fanatično upiremo prstom na uređene
demokratske države koje su dokaz naše vjere, zanemarujući pri tome upravo
činjenicu da je efikasnost demokratskog sustava proporcionalna stupnju
obrazovanja građana (biračkog tijela), te upravo visoki prosjek “odlikaša” pred
sve političke stranke odašilje signal upozorenja da je letvica za prijelazni izborni
prag također podignuta veoma visoko.
Kada bi se samo malo zamislili
nad tom činjenicom shvatili bi da je, unatoč velikom broju nosilaca A i B
kategorije, taj stupanj u Hrvatskoj i dalje veoma nizak, što je glavna prepreka
uspostavi kompetentne političke vlasti koja bi uspješno vodila državu.
Možemo mi ispraviti to na način da
kao uvjet glasačkog prava postavimo neki primjereni obrazovni standard, što bi
trebalo biti sasvim normalno ako se zna da je čin izlaska na izbore jedan
veliki ispit gdje se neznanje plača jako skupo. Ali ako sustav izbora svedemo u
te NORMALNE okvire onda to više nije
demokracija, na što mi kao demokratski vjernici nikako ne možemo pristat ni po
koju cijenu.
Upravo ovakav radikalni politički
fundamentalizam ne samo da nas drži u vječitoj tranzicijskoj zaostalosti, nego
opasno prijeti da nas ponovo odvede u neko novo ideološko ropstvo… ili, na
kraju krajeva, u neke nove “vjerske ratove” slične nedavnom, u kojega smo
uletjeli nizom (pogrešnih) demokratskih
odluka. Onih odluka koje su stekle legitimnost temeljem podrške glasova
biračke populacije, čija politička (ne)kultura daje sliku i ton cjelokupnoj
državnoj politici.
U tom kontekstu veoma se često
spomenem jednog intervjua gospođe Vesne Pusić, od prije osam godina (Feral Tribune
18. 01. 2003.)…Iz podužeg razgovora izdvajam:
…U
Hrvatskoj danas imate dvije vrste politike. Jedna je starinska i tradicionalna…
i ona se temelji na pokušajima osobnih diskvalifikacija i diskvalifikacija
ideja, ali se ideje diskvalificiraju po principu “loša ti je pisma, kaže meni Stipan, a ja njemu kažem – Stipan, ti si klipan”. Ta politika
nema drugoga sadržaja osim diskvalifikacija, jer ti ljudi politiku uopće ne
povezuju s produktivnošću. Druga vrsta politike jest ona kojoj je cilj
mijenjanje i poboljšavanje svakodnevnog života, te u kojoj je ljudima stalo da
proguraju pozitivne ideje i projekte u koje vjeruju…
…Najbitniji korak u razvoju političke kulture u Hrvatskoj jest prijeći
sa “Stipan, ti si klipan” na produktivnu politiku projekata.
…U politici imate problem s ljudima koji nemaju neku osnovnu struku,
jer oni s indignacijom odbijaju saslušati stručna mišljenja. Kažete im da nešto
mora biti tako zbog temeljnih postavki teorije države i prava, a oni odmahuju
rukom i govore “nemoj ti meni o teoriji države i prava”… Oni uopće ne
razumiju da postoje određeni standardi u raznim disciplinama i da se ispod toga
ne ide.
Referirajući se na izloženo, kao
građanin postavljam pitanje: može li se taj prijeko potreban korak u pomaku
zrelog demokratskog odnosa učiniti bez biračke publike koja će političke
vizije, ideje i programe saslušati sa pozornošću i RAZUMIJEVANJEM, na temelju
čega se mogu donijeti razumne odluke o ZA ili PROTIV?
Uz najbolju volju da u tako nešto
povjerujem, mislim da je nemoguće. Iz tog razloga modifikaciju izbornog postupka – a demokracija
je samo model izborne procedure – smatram nužnom političkom intervencijom koja
bi se, važno je istaknuti, trebala
donijeti konsenzusom upravo aktualnog biračkog tijela kako se promjena izborne
politike narodu ne bi nametala silom.
A ta promjena glasi:
Parlamentarni i predsjednički
izbori u RH trebali bi se provoditi isključivo na razini hrvatskih sveučilišta, kao
mjestu najgušće koncentracije ZNANJA i ODGOVORNE političke svijesti.
Činjenica je da bi takav izborni
model bio daleko manje demokratski, ali bi se njime znatno podigla razina opće biračke
političke kulture što je osnovni preduvjet kontinuiteta jedne zdrave, visoko odgovorne politike.
Uvjeren sam da bi ova promjena iz
korijena podigla kvalitetu političke utakmice. Bilo bi veoma zanimljivo pratiti
izborne kampanje kandidata koji bi svoje
političke programe morali predstaviti za nastavničkom katedrom pred budnim
kritičkim okom studenata i profesora, znajući da jedino njihov glas odlučuje. Sve
bi odjednom postalo daleko ozbiljnije nego što smo imali prilike vidjeti
proteklih godina, jer sasvim je sigurno da bi tada sa hrvatske političke scene nestale svima već dobro
poznate cirkuske priredbe u kojima krajnji izborni rezultat često ovisi o tome
čiji medo bolje tanca pri udaru bubnja. Premještanjem kompletne predizborne
predstave sa ulica i trgova na sveučilišta takav tradicionalni politički
talambas otišao bi u povijest i mogli bi konstatirati da smo konačno postali
ozbiljno društvo koje politiku doživljava ozbiljnim zanimanjem.
Naravno, ovo je samo razmišljanje
koje proizlazi iz potrebe da se nešto promijeni u sustavu koji očito ne
funkcionira kako treba. Realno, ne postoji nikakva nada da se to i ostvari. Suziti
birački spisak na sveučilišni zbor smatralo bi se kao veliki udarac za našu
kapitalističku revoluciju koju je –
apsurdno, ali istinito – na
svojim leđima iznijela radnička klasa.
U tom slučaju ostaje nam samo
vjerovati da će jednoga dana zaživjeti velika politička obećanja o Hrvatskoj
kao zemlji znanja, čime bi se
konačno udarili temelji istinske demokratske države.
A do tada, naša demokracija i
dalje ostaje samo igra na sreću, gdje meni i vama ostaje samo nada u onaj sitni
križić ispred imena koji kandidira cirkuska karavana…. Program i dalje ostaje
isti, prilagođen ukusu (i razumu) većinske publike… Netko će nas nasmijati,
neko rastužiti… Svojim uvježbanim scenskim nastupom jedni će nas očarati, drugi
ohrabriti, treći u nama izazvati jezu…
U tom izboru, ja biram tetku na trapezu.
Podijeli na društvenim mrežama