Tako se, recimo, ovih dana može čuti kako je uhićenje Josipa
Boljkovca samo dio političke strategije kojom HDZ želi skupiti poene za ostanak
na vlasti. Poznato je naime da u Lijepoj Našoj domovini oj junačkoj zemlji
miloj, od davnina postoje dvije suprotstavljene strane. Na jednoj su partizani,
a na drugoj antipartizani. Nekada u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj
partizanska stranka je uvijek bila pobjednik, što je bilo već unaprijed
određeno Ustavom SFRJ koji je samo tu stranku propuštao u Sabor, ali stvaranjem
kapitalističke države stvari se mijenjanju. Hrvatska izlazi iz partizanske
federacije i ponovo se približava Njemačkoj te u žaru nacionalne antipartizanske
euforije stvara zakone koji poništavaju sve tekovine partizanske borbe i
garantiraju da je pobjednik uvijek onaj koji sa svoje strane uspije mobilizirat
više glasača. Od tada partizani stalno gube.
Ova beskrajno duga politička utakmica uvijek je veoma
zanimljiva i od kada su ljudi izmislili Internet sve akcije stranačkih suparnika mogu se pratiti uživo na isti način
kao što se prate i sportski događaji. Tako i ovih dana gledamo jednu napetu
igru sa izrazito puno strateških iznenađena. Glavni strateg je, naravno, Tomislav
Karamarko, ministar unutarnjih poslova sa neskrivenom ambicijom da postane
glavni centarfor Hrvatske demokratske zajednice.
Ovom prilikom nećemo se baviti dnevno-političkim spekulacija,
tipa: zašto i zbog čega je uhićen Josip Boljkovac? Ja sam legalist i glede toga
pustimo institucije neka rade svoj posao. Osnovno
pitanje na koje ja u ovom trenutku želim dobiti odgovor je isključivo taktičko-tehničke
prirode, i ono glasi: Kakve su bile
šanse Josipa Boljkovca da se obrani?
Kako nisam imao povjerenje u domaće analitičare, bio sam
prinuđen u potragu za odgovorom krenuti sam. Zanimali su me prvenstveno dokazi
temeljeni na egzaktnim činjenicama, a ne površne interpretacije koje dolaze iz
suprotstavljenih stranačkih tabora. Osim toga, htio sam da kolumna bude
informativna i edukativna. O zabavnom aspektu nisam vodio računa, svjestan da
već i sama pomisao na ovu spektakularnu akciju ionako sama po sebi kod nekoga
izaziva smijeh, a kod nekoga podsmijeh. Ali glede samog istraživanja bio sam
temeljit i potpuno skoncentriran.
Slijedi kronologija događaja i taktičko-tehnička analiza na
temelju opservacijskog uzorka emitiranog u prijenosu uživo:
Svi prilazi kući uhićenog Jože
Boljkovca u Vukovoj Gorici su blokirani… Sve prilaze blokiraju specijalci
maskirani tzv. fantomkama koji su naoružani automatskim puškama te pištoljima.
Beskompromisno odbijaju prilaze brojnim novinarskim ekipama, izbjegavajući da
budu snimljeni.
Na imanju smo zapazili Boljkovčevog
sina Matiju… te domaćicu koja je u posljednje vrijeme brinula oko uhićenog
bivšeg ministra unutarnjih poslova. Točno
u 11.40 Joža Boljkovac je izveden iz svoje kuće u Vukovoj Gorici odakle je krenuo
put Županijskog suda u Zagrebu gdje će biti ispitan kao osumnjičenik za ratni
zločin po zapovjednoj odgovornosti, počinjen u svibnju 1945. u Dugoj Resi.
Praćen do zuba naoružanim maskiranim policajcima uveden je na štakama u jedan
od tri terenca zagrebačkih registracija.
Istražitelji su u vozila unijeli sedam, osam kartonskih kutija u kojima
je bio materijal izuzet iz njegove kuće. Očekuje se da će uskoro
započeti pretres imanja u Vukovoj Gorici – prenio je portal Jutarnjeg
lista.
Ono što mi već na prvi pogled upada u oči – a isto su
primijetili i brojni domaći i svjetski izvjestitelji – jesu jake udarne snage sastavljene
od elitnih specijalaca. Konzultirajući relevantnu stručnu literaturu iz
povijesti terorističke, antiterorističke, partizanske i antipartizanske borbe, dolazim
do jednog interesantnog saznanja.
Posljednja ovakva spektakularna
akcija na području Europe u kojoj je prilikom hvatanja jednog jedinog partizana angažiran veliki broj specijalaca dogodio se još u Drugom svjetskom ratu. U
toj pomno planiranoj povijesnoj operaciji, poznatoj kao Desant na Drvar, jake
snage do zuba naoružanih njemačkih komandosa, posebno obučenih za
antipartizansku borbu, dobilo je zadatak uhititi i likvidirati Tita, kojega je tadašnje
državno odvjetništvo neovisne Republike Njemačke osnovano sumnjičilo da je
pobijedio u prethodnih šest neprijateljskih ofenziva, pri čemu je stradalo na
tisuće njemačkih domoljuba.
Proučavajući strategiju obrane i napada upravo u toj
operaciji, shvatio sam da je do odgovora na naše glavno postavljeno pitanje
najlakše doći putem odgovora na slijedeće: Zašto je Tito uspio pobjeći, a Boljkovac nije?
Ako, dakle, usporedimo obje ove akcije sa stanovišta
obrambenih uvjeta u kojima su se Tito i Boljkovac našli u trenutku samog
početka operacije, uočavamo nekoliko bitnih strateških detalja koji nam jasno
pokazuju da je Tito – bez obzira na približno podjednak odnos snaga desantnih
postrojbi – bio u puno povoljnijem obrambenom položaju, što se jasno može
vidjeti iz pregleda koji pokazuje strukturu i raspored snaga u obrambenim
linijama:
TITOVA OBRAMBENA POZICIJA:
– Prva linija obrane:
jake partizanske jedinice Druge ličke brigade koje su bile spremne do
posljednjeg čovjeka pružati otpor.
– Druga linija
obrane: pripadnici ruske i britanske mirovne misije koji su zajedno sa njim
boravili u dobro skrivenoj Drvarskoj kućici, održavajući stalnu vezu sa ratnim
stožerima savezničkih snaga.
– Treća linija
obrane: odani pas čuvar, Rex, čistokrvni nepotkupljivi njemački ovčar,
dresiran da nanjuši i ugrize svakog Titovog protivnika koji mu se približi.
– Četvrta linija
obrane: kratko-cijevna bereta – poklon savezničke misije – uvijek spremna
za pojasom.
– Peta linija obrane:
nevjerojatna snalažljivost i sposobnost u diplomaciji koja mu je uvijek pomogla
da u svakom trenutku i najveće neprijatelje pridobije na svoju stranu.
Epilog operacije:
Dok su antipartizanski specijalci pokušavali probiti prvu liniju obrane, Tito
je već za to vrijeme sa svojom osobnom pratnjom i pripadnicima savezničke vojne
misije uspio zbrisati. Wie
ist das möglich? – grmio je
Hitler na svoje nesposobne generale koji su zaboravili da je Tito, osim što je
hodao po vodi, mogao i letjeti, što je ovaj naravno iskoristio. Naime radilo se o tome da se Stari unatoč tome
što su svi kopneni putovi bili blokirani – jednako kao i u slučaju desanta na
Vukovu Goricu – uspio (u noći 4. svibnja 1944. ) probiti do Kupreškog polja,
odakle je sa improviziranog partizanskog
uzletišta odmaglio ruskim avionom za Bari, da bi se dva dana kasnije prebacio
na Vis.
BOLJKOVČEVA OBRAMBENA POZICIJA:
– Prva linija obrane:
glasni protesti preživjelih golorukih partizanskih veterana koji su danima
prije naslutili da se nešto kuha.
– Druga linija
obrane: sin Matija koji se brinuo o starom ocu i kućna pomoćnica koja je
pomagala u pranju veša, pospremanju i kuhanju (oboje nenaoružani).
– Treća linija obrane:
pas čuvar, Žućo, rasni mješanac nekoliko nepoznatih pasmina, potkupljiv za
jednu običnu kost.
– Četvrta linija
obrane: dvije aluminijske štake za hodanje kojima se Boljkovac koristio poslije operacije kuka.
– Peta linija obrane:
verbalne prijetnje koje je Joža ponavljao mjesecima ranije, govoreći da puno
toga zna što bi mnogi iz HDZ-a voljeli da se ne zna.
Epilog operacije:
partizanski prigovori nisu niti uzeti u
razmatranje, sin i kućna pomoćnica nisu ni pokušavali pružati otpor, a Žućo je zbrisao
u pasju kućicu već pri prvom snažnom proboju dvorišne ograde koju su specijalci
svladali u jednom skoku. Procijenivši situaciju, Boljkovac je shvatio da mu je
najpametnije predati se, potpomognut štakama – spuštenim u mirnodopski položaj
– u pratnji službenih osoba i uz jako oružano osiguranje uputio se prema
blindiranom vozilu kojim je prepraćen do istražnog zatvora u Zagrebu. Službena
izvješća iz dezinformacijskog centra kažu da je Žućo tek onda počeo lajat.
ZAKLJUČAK:
Ako, dakle, usporedimo obje navedene akcije – Desant na
Drvar i Desant na Vukovu Goricu – možemo slobodno, i konačno, zaključiti: Josip Boljkovac nije imao nikakve šanse da
se spasi.
Navedena analiza ove spektakularne uhidbene operacije točno
pokazuje sve relevantne propuste u strategiji Boljkovćeve obrane, iako se mora
priznati da je s druge strane strategija napada bila totalno iznenađujuća,
obzirom da su sve prethodne informacije koje je prikupila obavještajna
zajednica ukazivale na to da je za uhićenje dovoljno poslati dva kadeta s prve
godine policijske akademije koji su to mogli obaviti kao praktični seminarski
rad. No, to je sada manje važno, bitno je da je sve izvedeno u skladu sa
zakonom i prema sigurnosnoj procjeni pa nitko nije teže stradao.
Sada samo ostaje pitanje što će se dogoditi dalje? Iz oslobođene
Jožine kuće iznijeto je više dokaznog materijala nego što se poslije Oluje
iznijelo iz oslobođenih srpskih kuća, stoga ostaje nejasno da li se u tim
kartonskim kutijama nalaze dokazi za djela po kojima se tereti Boljkovca ili se
radi o dokazima po kojima Boljkovac tereti HDZ?
Ali, dobro, to je sad već neka sasvim druga tema. Mene u
ovom trenutku više brine to da li je netko danas nahranio Žuću.
Podijeli na društvenim mrežama