24 sata prije putovanja započinje mora za moju dragu mamu koja mi se svaki put
grozi da mi je ovo posljednje putovanje, jer nikad ne znam što da uzmem i da li
će mi još nešto trebati, pa ona u zadnji tren uvijek mora nešto oprati ili
ispeglati (u povjerenju pola toga mi stvarno i ne treba). Na kraju pakiranje
završava laganom panikom jer nikad ne znam koliko će mi kofer imati kila kada
se zatvori pošto je u avion dozvoljeno unositi samo 23 kg prtljage.
Dan polaska. Rijeka – Zagreb -autobus. Zagreb – Istambul –
neki dvokrilac Croatia airlinea.
O Istambulu ću pisati
u drugom članku pa krenimo odmah za Gruziju.
Ujutro se ukrcavamo i autobus izgleda
sasvim solidno. Čeka nas dugo i naporno putovanje od čak 18 sati (da sam znala
kakva će biti vožnja ne bi nikad pristala na to). Pozdravljamo Istambul i
krećemo. Ispred nas autocesta i put u nepoznato. Što se više udaljavamo od velegrada,
to nas čeka sve veći jad. Stajališta i prostori za nuždu se pretvaraju u 4 zida
s rupom na dnu i posudom s vodom koja služi umjesto vodokotlića. Noć nas polako
hvata i budući da prolazimo kroz totalno nezanimljiv krajolik utonuli smo u
san. Na putu za Gruziju prespavali smo veći dio puta te nam je vrijeme kao i na
povratku prošlo vrlo brzo. Dolazimo pred jutro na Tursku granicu. Izlazimo iz
autobusa i carinici nas upozoravaju da uzmemo sve svoje stvari sa sobom jer je lako moguće da nam nestanu. Zbog gužve tu
se zadržavamo oko sat vremena. Slijedi Gruzijska granica gdje nas dočekuje
prilično dugačak red švercera koji se bez ikakve srama ubacuju ispred nas.
Šverca se doslovno sve, roba, cigarete… Na granici se moramo slikati i
uzimaju nam otiske prstiju za njihovu policijsku arhivu i napokon Gruzijsko tlo.
Do našeg odredišta, Batumija,
imamo još tri sata. Prolazimo duž obale
Crnog mora. More je ovdje vrlo slično našem, samo tamnije. Ulazimo u grad i ono
što nam prvo upada u oči su brojne započete investicije za koje je vrlo upitno
da li će biti i završene. Prolazimo kroz brojne ulice i ne možemo vjerovat da
ćemo u ovom gradu provesti sedam dana jer nam sve više nalikuje na selo nego li
na grad. No, sve to prihvaćamo kao jedan veliki izazov. Kroz ulicu zakrčenu
kravama, nakon osamnaest sati stižemo u hotel. Hotel je smješten 15 km od
Batumija. Ograđen je žicom i pod zaštitom čuvara. Naime, zaboravila sam reći da
su u Gruziji za vrijeme našeg boravka izbili nemiri zbog promjene vlasti. Gruzijci
su očekivali da će na vlast doći političar koji je bio proeuropski orijentiran
i da će zemlju približiti Europi, a umjesto toga dobili su predsjednika koji je
bliski Putinov prijatelj. Usput budi rečeno da me je ta činjenica koštala vrlo
skupog putnog osiguranja jer su osiguravatelji proglasili Gruziju zemljom vrlo
velikog rizika. Hotel ne izgleda loše.
Apartman koji sam dobila je predivan. Ima pogled na plažu i Crno more. Prostoran
je, a da i ne govorim o bračnom krevetu koji je tih sedam dana cijeli bio u mom
vlasništvu. Nakon napokon prospavane noći u krevetu odlazimo u razgledanje Batumija.
Avantura započinje zavojitim ulicama kojima dolazimo do glavne ceste. Čekamo autobus
i nadamo se da ćemo sjesti u pravi. Imamo problema sa snalaženjem budući su
natpisi na autobusima pisani Gruzijskim pismom koje je dosta drugačije od svih
ostalih pisama (izgleda ovako: საქართველო). Umjesto da riskiramo
odlučili smo od lokalnog stanovništva doznati kako doći do središta, no dolazi
do problema jer nitko ne zna engleski. Nakon snalaženja na lošem ruskom kojeg ponešto natucam ulazimo u
autobus odnosno kombi za centar.
Dolazimo u središte i sve nam
naliči na Potemkinova sela. Prvo ti u oči upadne sjaj i bogatstvo, no malo iza svog tog
sjaja nalazi se siromaštvo i bijeda koju su zasjenili veliki hoteli i poslovni
neboderi.
Što se tiče cijena pristupačne su
pa čak i smiješne. Cigarete 6 kn, votka 1 litra (naravno Ruska) 50 kn., no sve
je na principu cjenkaj se. Najveći shopping centar koji se nalazi u trećem po
veličini gradu u Gruziji je velika
gotovo napuštena zgrada. No u zgradi postoji trgovina s Apple opremom. A za
koga pitamo se. Stanovništvo je vrlo pristupačno te smo se s njima
sporazumijevali na polu ruskom ili bolje rečeno Hrvatskom s upotrebom mimike. Što
se tiče suvenira dominiraju plastični tanjuri sa Staljinovim likom. Nakon nekoliko sati šetnje po uličicama
napokon nalazimo na malu trgovinu s domaćim specijalitetom – Khacapuriem.
Mmmmmmmmmm. Nešto najfinije što sam jela. Vodu osim onu pakiranu u bocama ne smijemo
piti, tako su nas upozorili u hotelu, ali zato imaju izvrstan jogurt. Polako se
spušta noć i pokušavamo naći neki dobar disko klub ili kafić. Nalazimo disko na
13. katu nebodera koji se uz to i vrti oko svoje osi. Dosta nezgodno kad zbrojimo
količinu alkohola koja se unese u tijelo. Događalo nam se da nismo znali gdje
su nam stvari te smo pola noći proveli vrteći se i tražeći ih.
Sljedeće dane smo ostavili za
kupanje u Crnom moru. Temperatura mora (u
11. mjesecu) iznosila je 20 stupnjeva. Prava uživancija dok dobivam poruke od
doma da je u Hrvatskoj polako već i zahladilo. Večer ostavljamo za odlazak na
tradicionalnu večeru koja je popraćena s gruzijskim narodnim plesom. Ostali smo
bez daha kada smo vidjeli toliku koordiniranost i složenost pokreta. SVAKA
ČAST!
Do odlaska, dane smo provodili u
šetnjama. Posjetili smo i Centar (zaboravila sam ime) u kojem duboko vjeruju da
će kroz nekoliko godina cijela zemlja biti kompjuterizirana i da će im samo
jedna kartica (osobna iskaznica) moći baš sve. Vrlo optimistično budući da su
ljudi siromašni, da krave šeću središtem grada i da su ceste uglavnom neasfaltirane.
Ali, ako su oni toliko optimistični ja ih u tome podržavam. Sve u svemu Gruzija
je zemlja u razvitku koja još puno treba poraditi da bi dosegla Europu. Želim
im svu sreću jer, ljudi su ljubazni i uvijek spremni pomoći, a pogotovo kada u autobusu
padnete s vrha stepenica! NE PONOVILO SE!
Podijeli na društvenim mrežama