S te jedne promocije izašao sam pod zvjezdano nebo bogatiji za dva albuma, onog čijem predstavljanju smo upravo nazočili i ovom neočekivanom, jazzu okrenutom mladog autora. Pa, pomislio sam, ovo će pričekati koji dan, samo da mi se utiša ova ugodna buka akustike i glasova. Stoga sam, vozeći se do doma, pustio da me prati već poznati CD Bluetonesa, dosadnjikav i neuzbudljiv, ali tolike godine izvan mojeg fokusa da sam poželio čuti zbog čega se još uvijek nalazi u mojoj kolekciji. Nisam otkrio razlog.
Ujutro, nakon buđenja, skinuo sam celofan s omota, pogledao bazične podatke otisnute ondje i znatiželjno pustio album. Kava mi je unijela u dijelove još koliko toliko aktivnog mozga dodatni poticaj, pa sam uzbuđeno sjeo nasuprot razigranih zvučnika s kojih je dolazio topli zvuk modernog jazza. Ali da se ne prepustim u potpunosti ovoj prvotnoj očaranosti svirke i crno-bijelim pretpostavkama kako se radi o jednom iznimnom albumu, odlučio sam s konačnim sudom odlučiti za koji dan. Na trenutak me spopala panika da ću možda previše analizirati, čemu nisam previše sklon, pa sam CD odnio sa sobom u stari Saxo, da mi pravi društvo dok se vozikam s jednog kraja grada na drugi. Ispalo je da sam bio dalekovidan. Jer sljedećih desetak dana od Dine Ivelje Quartera se nisam rastajao.
Ovaj kreativni sjajni basist je oko sebe okupio istomišljenike i zaljubljenike u jazz izričaj, i ne osvrnuvši se na moguću nekomercijalnost projekta, zauzeo studio GiS na tri dana i snimivši kompletan album, čini se uživo, s tek ponekim naknadnim kasnijim minimalnim sviračkim zahvatima na konačnu sliku. Bez obzira što se Dino predstavlja idejnim liderom kvarteta, zvuk je njegovog instrumenta udobno smješten u ostatak konteksta, nigdje ne prenaglašavajući svoju ulogu. Štoviše, možda najsnažniji melodijski akcent daje saksofon u rukama Luke Vrbaneca, koji se pojavljuje točno kad je to neophodno i nestaje kao kroz skriveni portal, da bi otvorio prostora za pokoju bubnjarsku bravuru Leonarda Berishe i gitarsku dionicu Zvonimira Radišića koja ‘tumači’ autorove emocije i nemire kroz koje prolazi.
Nigdje niti jednog trenutka kvartet ne postaje nerazlučiva mrlja, već sve vrijeme zajednički diše poput organizma, nedokučivo se snalazeći dijelovima kompozicija koje su na trenutke u pop, a već u sljedećoj numeri, rock terenu, s distorziranom gitarom, rifovima koje kuhaju pažljivo i nenametljivo. Noga mi živahno pocupkuje po gasu, ali ne da se ugrije ili da jurca nekontrolirano kroz gradske ulice već iz nekog grozničavog razloga u želji da pratim kvartetov dinamizam, gotovo jasne refrenske dionice koje komentiraju kratkoću i ljepotu života. Istina, to je jezik koji razumijem poput na primjer njemačkog, ali u toj varci uma doživljaj me svejedno preuzima. Neodoljiv je to i ljubazan poziv za one neuke u jazzu, poput mene, da se pridruže Ivelji i momcima u otkrivanju dalekih lokacija.
Podijeli na društvenim mrežama