Istina, prije nekog sam vremena i sam sjedio u njoj privučen svježim avanturama Batmana. S čovjekom-šišmišem i dalje nema šale, pogotovo susretnete li se s njime u mraku, i nema uopće veze što je to mrak kinodvorane. Ali to je jedna druga priča, koja očito nije povezana s godinama. Ima ljudi koji odrastu, a da ne odrastu…

Trud Dječje kuće, odnosno Art-kina Croatia koje se brine o njezinu filmskom programu, uložen u dovođenje najmlađih gledatelja na projekcije, ima u Rijeci važnu pretpriču. Ako niste znali, ona vuče desetljećima unatrag. Reklo bise, kad može Batman imati svoje filmske pretpriče, zašto ih ne bi imala i lokalna praksa profiliranja filmskih programa samo za djecu?

Zamjetnija skrb za najmlađe, kojom ih se htjelo uputiti u filmsku umjetnosti i odgajati buduće gledatelje, krenula je u Rijeci već pedesetih godina prošloga stoljeća. Djeca su tada u gradska kina odlazila u jutarnje sate nedjeljom, kada su bile organizirane predstave za njih, povremeno i u radne dane na prijepodnevne projekcije. Takve matineje, održavane u kinu Garibaldi, nisu bile sretna rješenja. Djeca su na njima vrlo često gledala iste filmove koje su u večernjim satima gledali njihovi roditelji, što se nije sretno uklapalo u pedagoška očekivanja.

Gradsko kinematografsko poduzeće je na takvu tragu koncem rujna i početkom listopada 1956. godine organiziralo posebne filmske predstave, u sklopu manifestacije Dječji tjedan, koji se obilježavao u cijeloj zemlji. Predstave su se davale u kinima Partizan i Beograd, također u dvorani na Zametu, pa je tim povodom u Partizanu najmlađima prikazivan sovjetski film Pedagoška poema, na Zametu engleski film Dječak u cirkusu, a najvrednijima su bili djelatnici kina Beograd, koji su na program stavili tri naslova: Pinokio, Tajni tunel i Bajka o čudotvornom grahu. Ta je praksa u povodu Dječjeg tjedna nastavljena i sljedećih godina.

Nadovezujući se na tu praksu i inicijative potekle iz riječkoga Socijalističkog saveza, osviještena je potreba za otvaranjem specijaliziranog kina namijenjenog mladima te predškolskoj i školskoj deci. Razgovor o tomu službeno se poveo u prosincu 1959. na sastanku Odjela za prosvjetu Narodnog odbora Općine Sušak. Prema zaključku Odbora, kino Tuhobić, koje je dijelom bilo skladišni prostor poduzeća za prodaju namještaja Dom, preuredit će se nakon iseljenja Doma tako da ubuduće udovoljava filmskim i kazališnim potrebama okruženja. Pritom su se imala na umu dva dobitka: prostor za rad dobilo bi Amatersko kazalište Viktor Car Emin, a s njime i novo službeno riječko Dječje kino. Do realizacije zamisli protekle su dvije godine pa je Dječje kino na toj lokaciji otvoreno 24. studenoga 1961. godine predstavom prikazanom u 17 sati, kojoj su bili nazočni gradski mališani i veći broj nastavnika osnovnih škola. Izbor koji im je potom ponuđen bio je više nego uzoran pa je do Nove godine prikazano šest igranih i 36 kratkih filmova, dokumentarnih ili crtanih.

No, nije potrajalo. Na nelagodu vrijednih organizatora, sav taj rekordan broj filmova pogledalo je samo osam tisuća gledatelja, što je stvorilo ozbiljan upitnik. Je li neodgovarajućoj brojci barem dijelom kumovala praksa nereklamiranja Dječjeg kina u sklopu dvorana kojima je upravljalo gradsko Kinematografsko poduzeće, što je lako moguće, pitanje je bez konačnog odgovora. Takvi će mu elementi priče vrlo brzo odrediti sudbinu.

Zatvaranje vrata Dječjeg kina s lijeve strane Rječine nije obeshrabrilo sve Riječane, što valja primiti kao informaciju da na male gledatelje nisu htjeli zaboraviti ni na drugoj strani grada. Početkom 1963. godine završena je adaptacija dvorane mjesne organizacije Socijalističkog saveza na Krnjevu, za koju je odlučeno da neće biti isključivo prostor za sastanke tamošnjih stanovnika, nego ujedno mjesto za održavanje kinopredstava namijenjenih potrebama i ukusima najmlađih stanovnika grada. Ili barem onih koji žive na Krnjevu. S tom je namjerom u dvorani izgrađena projekcijska kabina, nabavljen projektor, postavljeno platno, a krenulo se i u nabavu 150 sjedala koje se pronašlo u kinu Beograd (vjerojatno je bila riječ o posudbi). Program je govorio o održavanju filmskih predstava četiri puta u tjednu.

No, i ta je inicijativa završila  poput Dječjeg kina u Tuhobiću. Volje je, nedvojbeno, bilo, ali želje i učinci su na koncu ipak redovito plovili suprotnim smjerovima. A vrijeme je potom učinilo svoje…

Danas, kada je riječ o aktivnostima poduzetim zbog dovođenja djece i mladih u kinodvorane,  Dječja kuća je izravan nastavljač onoga što se na tom planu radilo prije njega. Na svu sreću, s rezultatima različitim od prethodnika. Naravno kako je to velikim dijelom zasluga Art-kina Croatia, koje od svog osnivanja vodi posebnu brigu o naslovima za najmlađe, a organizatorski stoji i iza aktualnog filmskog programa u Dječjoj kući.