Dlake u jajetu

Povod ovoj
kolumni je lokalna vijest iz gradske rubrike, o uključivanju Grada Rijeke u projekt poticanja inovativnih oblika filantropije u lokalnim
zajednicama za potporu održivosti organizacija civilnoga društva čiji je
nositelj Zaklada za promicanje partnerstva i razvoja civilnog društva Istarske
županije iz Pule, kojoj su za navedeni projekt odobrena sredstva u okviru
programa IPA 2012 – Poticanje
inovativnih oblika filantropije u lokalnim zajednicama za potporu održivosti
organizacija civilnog društva.

Temeljni cilj ovog projekta je
promocija filantropije i poticanje razvoja korporativne filantropije i
multi-sektorskog pristupa te razvoja kapaciteta lokalnih organizacija civilnog
društva za doprinos filantropiji u lokalnim zajednicama. (mojarijeka.hr)

 Biti
dijelom ovoga projekta, za svaku je pohvalu, i vjerujem da svi koji su
uključeni u ovu akciju imaju velikog razloga da budu ponosni i zadovoljni. Ali
mene je zasmetala jedna debela dlaka u jajetu:

Čitajući
izvorni tekst natječaja, uočavam da program IPA 2012 (prema zamisli europskih programera) ima za cilj uskladiti
naš humanistički sustav prema standardima EU!

Ne mogu se
nikako složiti s time, i to me strahovito svrbi. Po mojoj skromnoj ocijeni, da
bi ova akcija bila uspješnija, potrebno je učiniti potpuno suprotno.

Aktualna
izbjeglička kriza kojoj smo upravo svjedoci, pokazala je svima  da smo u pogledu humanizma (a i renesanse) za
korak ispred svih zemalja Europske unije, pa nema potrebe da se mi usklađujemo
s njihovim standardima.

Uspijemo
li se othrvati tome i ostati svoji, tada nam još samo preostaje rad na sebi.

Za tu
svrhu pripremili smo jedan kratki test iz primijenjene filantropije koji svatko
treba riješiti sam sa
sobom, u miru i tišini – samo u društvu vlastite savjesti.

Pitanje
glasi: Jeste li filantrop?

Mnogi će
od nas, bez ikakve sumnje, odgovoriti potvrdno. Manje-više to je istina.
Rijetki su oni koji nikada ne pristaju uraditi neku dobru stvar za opće dobro.
No jesmo li svi u istoj kategoriji? Jasno je da nismo. Ali kako nas
kategorizirati?

Razmišljajući
malo o tome (a moje razmišljanje se svodi najčešće na surfanje internetom)
nailazim na jedan prigodni članak (faktcg.org), izvrstan za ocjenu i usporedbu
vlastitih vrijednosti.

Filozofi su istinskom filantropijom i umijećem
darivanja smatrali davanje pravoga dara pravoj osobi, u pravo vrijeme, i na
pravi način. Takvo nešto se smatralo velikim duhovnim umijećem. Tako je
Maimonid, veliki židovski filozof iz 12. vijeka, naveo osam nivoa darivanja:

 

I. Najviši je bio pomoći nekome tako
da mu se da posao koji će mu omogućiti zarađivanje za život;

 

II. Nakon toga dolazi darivanje onih u
stanju potrebe, na način da primalac ne zna od koga dar potiče, a darodavac ne
zna ko je primalac;

 

III. Ispod toga je darovanje kad
darodavac zna koga dariva, ali primalac ne zna ko je darodavac;

 

IV. Zatim slijedi dar gdje i darodavac
i primalac znaju tko je onaj drugi;

 

V. Peti je nivo darivanja kada darodavac
uručuje dar svojom vlastitom rukom;

 

VI. Potom dolazi slučaj gdje darodavac
daruje nakon što je zamoljen;

 

VII. Slijedi slučaj u kojem darodavac
daje manje nego što može;

 

VIII. I na kraju, na najnižem nivou je
oblik darivanja koji se ne vrši drage volje;

 

Tako je
barem bilo u 12. stoljeću. Preokrenemo li ovu brojku možemo konstatirati da je
sve to  isto primjenjivo i danas. Doduše,
ako i tu baš tražimo dlaku u jajetu,
mogli bi primijetiti da je idealni korporativni filantropizam otišao korak
dalje, što je veoma dobro, ali ima i neke mane.   

Vrhunac
filantropije u kapitalizmu je kada znate da imate jamca za kredit, ali ni vi ni
banka ne znate njegovo ime. Naprosto ste ga zaboravili, jer na ovoj razini čovjekoljublja izbacili ste iz glave
svaku pomisao da netko potpuno nevin završi u dužničkom ropstvu.

No tu
postoji i jedan ne tako mali problem: Kada kritična masa bankara, dostigne ovaj
nivo, vraćamo se ponovo u socijalizam.

Nitko nije
savršen.