Dok vječni studenti rade, oni s diplomom traže posao…

U Republici Hrvatskoj trenutno je oko 370 000
ljudi bez posla. Studenti (na našu sreću) ne spadaju u tu kategoriju ljudi, ali
sudeći po trendu koji vlada Lijepom našom, nakon što završimo fakultet i
dobijemo diplomu u ruke, 90% je sigurno da nas prvih nekoliko mjeseci (ako ne i
više) čeka druženje s tetama na Zavodu za zapošljavanje. Kako bi izbjegli tu
situaciju i radili što je duže moguće, studenti produžuju svoj staž na
fakultetu. Apsolventska godina danas je veliki hit i trend. Vrlo malo
fakultetskih obaveza znači više vremena za rad. A kada ćemo raditi ako ne sada?

U trenutku nastajanja ovog teksta paralelno
“zujim” po stranici najpoznatijeg riječkog oglasnika. Svako toliko
nailazim na oglas za posao u kojem stoji “prednost
studentima”. Pa hvala Vam puno u ime svih mojih kolega studenata, što
nam dajete toliko mogućnosti za rad. No što to točno znači? To znači da se ona
brojka od 370 000 nezaposlenih neće smanjiti; štoviše još će se i povećati, jer
su studenti jeftina radna snaga s kojom nema previše zezancije i lakše je
zaposliti nas nego nekoga za koga treba plaćati doprinose.

Poslodavci zbog toga trljaju ruke (jer su dobro
prošli), mi trljamo ruke (jer smo dobro prošli), no ako se taj trend nastavi,
kakva je naša budućnost? Naša budućnost je među onih gore 370 000 već
spomenutih ljudi.

Zbog toga se u današnje vrijeme studenti
odlučuju studirati koju godinu duže. Roditelji lude zbog toga (jer njihovo
dijete nije završilo sve u roku), a ne shvaćaju da je to zapravo jedina šansa
da se zaradi koja kuna i da se može koliko-toliko pristojno živjeti. Sve je
više “vječnih” studenata, sve je manje akademski obrazovanih građana.
Oni koji i uspiju završiti sve u roku, s diplomom u rukama mogu samo na Zavod
na zapošljavanje.

Dva velika problema za koja trenutno nema
apsolutno nikakvog rješenja. S jedne strane – blago nama studentima, jer radimo
i zarađujemo svoj novac. S druge strane – nikada nećemo završiti taj fakultet,
jer radimo i time ulažemo manje energije i želje u obrazovanje. Što je bolje?
Raditi ili ne raditi? Trebamo li biti samostalni ili trebamo s 20 i kusur
godina ovisiti o roditeljima?

Ako završimo sve u roku, bit ćemo “glavni u
selu”. Pričat će: Vidi ga, sve je
završio u roku, s odličnim prosjekom. Ne može to svako. I ne može. Nemaju
svi srca sjediti, učiti i trošiti novčiće koje mama redovito šalje svakog 15og
u mjesecu. Neki će žrtvovati fakultet i pokušati olakšati mami i tati. Neki će
produžiti godinu-dvije, bit će samostalni, financirat će se sami i neće biti
nikome teret. Studirat će vječno da bi radili što duže, jer ne žele sjediti
doma mami i tati na teret, dok diploma stoji u ladici i skuplja prašinu jer –
je nebitna i ne služi ničemu (osim što je još jedan papir više kojeg tete na
Zavodu za zapošljavanje imaju u vidu).

Dragi moji, nakon svega postavljam vam pitanje:
koje je od ova dva zla manje?! Iskreno, ne bih se usudila odgovoriti na to
pitanje, jer kako god odgovorila, odgovor će sigurno biti pogrešan…