Doktorov recept za pobjede

Tada i danas jedna je osoba
ujedinila nogometno-navijački puk grada na Rječini – Doktor nogometa Nenad
Gračan. Oni malo stariji koji su imali sreću uživo gledati igračke majstorije
sadašnjega učitelja bijelih s Kantride znaju da je bio nogometni virtuoz kakav
se na ovim prostorima rijetko viđa. Nakon igračke karijere Doktor se otisnuo u
trenerske vode, prvi angažman imao je u toj ulozi na Kantridi 1997. godine, a
doktorat su mu oduzeli režimski ljudi i neke čudne podzemne sile 26. svibnja
1999. godine.

Nakon osam godina Doktor se
vratio na Kantridu u grad i u klub koji voli najviše na svijetu. Iako je vodio
i Hajduk i Dinamo i dosta drugih klubova Neno je ipak duboko u sebi želio
povratak na Kantridu. Trebalo je osam godina do povratka. Početkom studenog
napustio je klupu Croatie iz Sesveta i vratio se kući. Sa zatečenim igračkim
kadrom odradio je sezonu koja se neće pretjerano dugo pamtiti, perfekcionist
kakav je, vapio je za boljom igrom i rezultatima ali sa kadrom koji je imao na
raspolaganju teško da je mogao više. Srećom svaki puta kada bi zaprijetio da
napušta trenerski posao i prelazi u konobare, momčad bi odigrala bolje i nekim
čudom pobijedila.

Doktor je ove sezone složio
momčad po svom guštu uz svu krizu i recesiju, složio ju je baš onako
Gračanovski. Rijeka je ostvarila najbolji start u prvenstvu u klupskoj
povijesti, a Neno poslovično nesklon euforiji pokušava odagnati i usporedbe sa
početka ove priče. No to je gotovo nemoguće. Kada je, prije početka sezone u
jednom dnevnom listu mladi hrvatski reprezentativac Damir Kreilach izjavio
Rijeka će biti prvak Hrvatske, mnogi su to dočekali s podsmjehom, i bez
razmišljanja ga „proglasili ludim“. No onda je krenuo niz, a nakon što je na
Maksimiru pobijeđen Dinamo (koji je kao i već spomenute sezone tada vodio
Velimir Zajec, koji je na pressici poslije utakmice izjavio „Gračan je moja
crna mačka“ a dva tjedna kasnije još je jednom ostao bez posla) svi su se
sjetili već opjevane sezone, pogotka Boška Balabana i maestralnih obrana Đonija
Tafre. Sada se junaci ove priče zovu malo drugačije….

Radomir Đalović, Hrvoje Štrok
i Robert Lisjak, tim ili kojim god hoćete redom kreatori su riječke nogometne
sreće. I ove subote u Karlovcu bila je dovoljna jedna akcija jedna brilijantna
lopta s očima Hrvoja Štroka za Andra Švrljugu i novo veliko slavlje.

Bilo je predivno vidjeti 650
pripadnika Armade koji su došli do Karlovca. O kako je malo potrebno za njihovu
sreću…. Oni sada uživaju u trenutku i ne žele da nikada prestane…. odmah nakon
Karlovca počela je priča o Belupu na Kantridi, a u slučaju pobjede najavljena
je invazija na Vinkovce kakva još do sada nije zabilježena, a onda na Kantridu
18. rujna dolazi „mrski neprijatelj“ splitski Hajduk, koji u ovoj sezoni slavi
sto godina i ako je vjerovati kuloarima titula je za njega rezervirana. No to
je već dosta daleka budućnost, o kojoj ćete nadam se i vjerujem čitati kada za
to dođe vrijeme. Doktor Gračan vrlo je brzo
prenio recept „recesijskog nogometa“ svojim igračima i oni su ga srećom po sve
njihove navijače, poklonike i simpatizere prihvatili i pretočili u djelo. Zašto
„recesijski nogomet“ – pa vrlo jednostavno zbog učinkovitosti i realiziranosti
svih do sada upućenih udaraca u okvir protivničkoga gola. Poznate su prastare
krilatice ili ako hoćete olinjale fraze da velike momčadi pobjeđuju i kada ne
igraju dobro i da sreća prati hrabre. Upravo na ta je pitanja u subotu nakon
pobjede u Karlovcu odgovorio Doktor Gračan:

„Kažete da Rijeka ne igra
dobro, ni lijepo. U Hrvatskoj je to nažalost uvijek tako. Uvijek nekome nešto
smeta i nikada ne može biti do kraja s nečim zadovoljan. Reći ću Vam još nešto,
ova mi je pobjeda draža od one nad Dinamom jer onu nitko nije očekivao, a ova
je potvrda vrijednog i dobrog rada. Naravno nema mjesta nikakvoj euforiji od
sutra se okrećemo Belupu na Kantridi“ – u svome je stilu smireno „dijagnosticirao
stanje stvari“ Doktor Gračan.

Osim najboljeg prvenstvenog
starta u klupskoj povijesti, Gračan je zaslužan za još najmanje dvije
fenomenalne promjene koje su se dogodile ove sezone. Prva je povratak čuvene
Gračanove obrane, jer Rijeka je u pet odigranih kola primila samo dva pogotka,
a druga, ljepša i znakovitija; dao je priliku domaćim dečkima. Andro Švrljuga
svojim prvijencem u bijelom dresu i Antonio Rukavina, koji je do nesretnog loma
arkade odigrao vrlo dobrih 88 minuta prvi puta u životu istrčavši u startnoj
postavi u dresu kluba koji obožava.

Nogometna Rijeka opet je
postala način života. S nestrpljenjem se čekaju nove utakmice, Armada smišlja
nove koreografije, akcije, ma učinila bi sve za svoje ljubimce. Zbog ove i
ovakve Rijeke zasigurno suze ne teku, možda one radosnice iako se sa zapada
ponekad čuje i onaj čuveni refren „Ajme meni nije mi dobro“.

Doktor Gračan pronašao je
recept za pobjede, znamo da ni u čemu ne treba pretjerivati, ali da treba
uživati u trenutku – to svakako.

Rijeka je opet način života.
Krepat ma ne molat i opet sami protiv svih.