Kolumna Plitkih misli

U
21.stoljeću smo, izbora imamo, hvala ti globalizacijo, na sve strane. Osim tamo
di nam uvjetuju vize. Ne znaju šta propuštaju. Budale ograničene.

Kupujem
kartu u jednom smjeru, tamo gdje dosada ne stanuje. A i moja vlastita
tapecirana ćelija u kojoj sam zapeo nema vrata! Juupiii!

Naravno
da sam euforičan! Oslobađam se upornog uhode i sjene, rješavam se zatočeništva.
Malo je okasnilo da budem revolucionar ko Dylan, ali gle, ne moram mijenjat
nužno svijet da bih se osjećao bolje. Za početak sam nabavio nove, srebrne i
udobne, tenisice od adidasa.

Moj
unutarnji glas (ili su to namnoženi podstanari u glavi?) rekao mi je da imam
višu, jasniju viziju i svrhu u životu. To je superkul jer me odrješava
odgovornosti, jebenti, ko kad se prepustiš molitvama i bogu (ste samo vid’li
kako je kolektivno mrmljanje sveukupnog nacionalnog bića polučilo smanjivanje
predviđane kazne haških dželata generalima za ravno pola?! Jebote, baš nas voli
tisti, smo sretni!) pa ti njegov uposlenik odreže bez milosti par očenašeta i
zdravihmarija, ti odverglaš to u tišini kupaonice, onako na brzak i ne baš ful
svaki redak, i izađeš van čist i opran ko da si ispao iz soničnog tuša. Perfa.

A,
da, sad, naravno da bi bilo lakše ovakvim vokabularom se razbacivati da imam 20
godina manje, ali evo, jebiga, nemam, no znam iz kakvog-takvog iskustva da niš
ne ostaje isto ni pol ure, pa ako ćeš možeš si i podrijetlo novo izmislit. To
se danas može. Pa i, nećete vjerovat, smije. Nema lukavstva, no second thoughts, novo ime i novi ti, just do it.

Istina,
stavljaš svoju prošlost pod pečat, a na budućnost dižeš opaku hipoteku za koju
ti nitko ne garantira da ćeš je tek tako otplatiti.

Prevrtljivi
karakter i prilagodljivost su, to valjda kužite, preduvjet preživljavanja u
novom okruženju.

Padneš
pa se nekako počneš podizati na koljena, jer i to je nekakav početak, i za koji
mjesec, dva, tri, postaješ čovjek koji će zavrijediti novu priliku. Istina,
čekaju svakakva iskušenja iza kantuna, opasna zastranjivanja i skretanja,
raskršća gdje se da sresti i samog Roberta Johnsona s akustarom, gnjevne
harpije i sirenski pjev, i, da, vrlo vjerojatno neće se dati odoljeti pa će se
život još jedanput nasukati na Zabranjeno otočje, ali gle, nekakvu stabilnu
kategoriju sigurnosti si otkazao već prethodno pa te ništa neće više
iznenaditi, jel da?

Uostalom,
ako i nije tako valja se pozvati na teoriju relativnosti. To svi činimo. Iako
ne razumijemo pravo značenje toga što izgovaramo. Ima onaj jedan tip na Radio
Rijeci koji objašnjava fiziku, pa možda koji savjet od njega prije negoli se
upustimo u avanturu? Konzultirati dežurnog astrologa? Jel kužite koliku paletu
mogućih izbora imamo na raspolaganju? Za svaki jebeni potez koji poduzimamo!
Stvarno je lako živjeti u današnjem svijetu. Jebote, perfa.

E,
sad kad sam si svašta obećao imam se držati tih zavjeta, nema više cilemile.
Zagrabit ću u taj kalež eventualnosti i iščašiti sudbini ruku, koincidenciji
zabraviti kapiju! To mi valja biti dostatnim pogonskim gorivom za odgođenim
sastankom s vječnosti.

Uh,
samo da mi ne zapnu u grlu te herojske romantične zakletve, pa da se iznova ne
upetljam u kakvu arhaičnu konvenciju. Ali, kao što sam i na početku rekao, jebiga termin odgovara ukupnom dosegu
moje znanstvene mašte. Pa da.