Dražen Baljak – ministrant & predsjednik

Ono što je zanimljivo jest da svojim novim autorskim sastavom pomiče granice izvan svojedobnog matičnog sastava Unlogic Skill, koji je bio na liniji hip hopa i čvrstog zvuka koji je koketirao s metalom. No, njegovim muzičkim angažmanima tu nije kraj jer ga i mnogi partijaneri znaju pod D.J. pseudonimom Boo Dale. Dakle, više nego dovoljno razloga zbog čega sam upriličio susret s njim uz ugodan razgovor o mnogim temama, od kojih prevladava ipak ona o strukovnoj udruzi kojoj se našao na čelu.

Kreativac poput tebe našao je iznimno zahtjevno mjesto u našem društvu. Što podrazumijeva biti predsjednikom Hrvatske glazbene unije?

– Huh, to znači ozbiljnu obvezu. Obvezu na dnevnoj bazi brinuti o pravima gotovo 6 tisuća članova HGU. O pravima koja su često nejasna i samom članstvu, a često se u društvu ne poštuju i krše. Ono što se vidi na površini jest da HGU tu i tamo napravi neke programe, a mi glazbenici kroz članstvo u HGU ostvarujemo neku poreznu olakšicu. Platiš članarinu, dobiješ potvrdu temeljem koje naručitelj plati manji porez pa ti možeš zaradit nešto više honorara kad sviraš –  i doviđenja. Nitko ne razmišlja kako se do te potvrde o olakšici uopće došlo. Koliko je godina pregovora s vlastima, politikom i zakonodavcem bilo potrebno da bi svi mi taj mali porezni luksuz, rekao bih – uživali. A to je tek samo mali dio onoga što je kroz godine HGU napravio za glazbenike izvođače i njihovo priznanje u široj zajednici. Kako je netko nekad rekao, HGU ima misiju svim glazbenicima probati omogućiti osnovno ljudsko dostojanstvo kroz priznanje naše prilično nesigurne profesije u širem sustavu.

Prava glazbenika

Koji su kriteriji bili za tu funkciju i tko su još bili kandidati?

– HGU nema neke stroge formalne kriterije za kandidaturu za čelno mjesto. Teoretski se za to mjesto može prijaviti bilo koji član HGU kojeg predloži njegova Podružnica. Ali nemaju baš mnogi tu ambiciju. Iskreno, nisam je imao ni ja. Jednostavno je bilo logično da se nakon Nikšinog osmogodišnjeg dvostrukog mandata koji je podrazumijevao i pandemijsko ludilo koje ga je jako iscrpilo, za to mjesto javi netko tko je ionako već dulje vrijeme tu, poznaje rad i strukturu Unije, nešto je mlađi te se u proteklom periodu istaknuo – a to sam ispao ja. Mi glazbenici smo inače najsretniji sa svojim instrumentom na bini ili u prostoriji za vježbanje. Rijetki se odlučuju ovako bacit u vatru da bi se bavili našim pravima pa ne bih rekao da se za ta čelna mjesta u glazbenim institucijama ljudi baš tuku. Kao što sam rekao, biti Predsjednik HGU je velika obveza, a ne vlast, samovolja ili ne znam, prilika za bogaćenje…

HGU ima važnu ulogu u životima domaćih glazbenika. Pretpostavljam da je tvoja ponuđena vizija budućnosti Unije ponešto modernija i da obuhvaća kvalitetna rješenja za članove, kako za starije tako i neke novije?

– Pa ja sam više operativac nego političar pa sam već pokrenuo nekoliko konkretnih projekata koji će znatno pomoći u nekim segmentima bavljenja glazbom i mladim i starijim članovima. A postoje i razni dobri i veliki projekti koji se ionako već rade i samostalno i kroz druge institucije HR glazbe koji se mogu i trebaju dodatno “postrojiti” da bi stvar bila još bolja. Osim te operative, stalna komunikacija s vlašću i resornim ministarstvom, s medijima koji se bave glazbom, sestrinskim glazbenim udrugama te svim drugim akterima u glazbi i glazbenoj industriji kao i interno preslagivanje u HGU gdje je cilj još bolja suradnja “centrale” i lokalnih i regionalnih podružnica je nešto na čemu već radim.

HGU se u posljednjih 30 godina predstavljao kao umjeren, no kad je bilo nužno stala je u obranu interesa muzičara, ponekad ulazeći u sukobe s vladajućim političarima. Hoće li se taj trend s tobom na čelu zadržati?

– Apsolutno. Pa to je osnovna naša misija – boriti se za prava našeg članstva u društvu, a to se komunicira isključivo s vlasti. Na lokalnoj i na nacionalnoj razini. Ako trenutna vlast, koja god bila, ima sluha saslušati nas i biti otvorena za naše probleme te nas tretira kao ozbiljne dionike u društvu  – svi smo sretni i svi surađujemo. A  ako tome nije tako, ako nas se isključuje i marginalizira i nema drugog rješenja osim sukoba – onda nastaje sukob.

Percepcija bavljenja glazbom

Je li ova funkcija, strukovno najvažnija, donekle i političkog karaktera?

– Reći će mnogi da je to čista politika. U određenoj mjeri i je. Ali je za plemenite ciljeve. Za prava struke koje sam dio odmalena i koja je često nepriznata i potcijenjena. Da samo znaš koliko puta sam bio u situaciji da me ljudi pitaju čime se bavim. Na moj odgovor da se bavim glazbom dobivao bi sljedeće reakcije: “Doobro, i čim još drugim uz to?”, “Samo sviraš?” “Pa to je hobi, od čega zapravo živiš?”. To je česta percepcija glazbenika u društvu – da je bavljenje glazbom neki sporedni hobi, a na profesija. Mislim da je jasno da imamo još puno posla da bismo tu percepciju promijenili. Ali zaista se puno već i napravilo.

Kontakti s važnim inozemnim sličnim udrugama se nastavljaju i u tvom mandatu? Koliko uopće traje mandat?

– Mandat traje 4 godine. Nadam se izdurat ga do kraja, haha… Mi smo dio svih europskih srodnih asocijacija i ti se kontakti naravno nastavljaju, a uskoro i produbljuju kroz novi ured za izvoz hrvatske glazbe u inozemstvo kojem će suosnivač biti i HGU.

Kad bi te u ovom trenutku pozvali predstaviti HGU pred europskim parlamentarcima kakvim projektima se možemo pohvaliti?

– Pa možemo se pohvaliti da smo u usporedbi s mnogim drugim i naprednijim državama uspjeli glazbenicima omogućiti porezna rasterećenja, a nekima od njih i pravo na mirovinu kroz sustav HZSU što nije baš tako česta pojava niti u EU. Od novih projekata koji su sjajni i koje sam već spomenuo izdvajam ured koji će biti MEO i servis za samizdate izvođače i male neovisne izdavače, a kojeg bi trebali pokrenuti u rujnu mjesecu. MEO sustav postoji već svugdje u Europi, ali ovakav servis kojeg mi krećemo usustavljati baš i ne. Domovi umirovljenika za glazbenike treće dobi su najdugoročniji projekt kojeg pokrećemo, ali o njemu više kad za to dođe vrijeme. Ima tu puno sjajnih incijativa i projekata kojima se možemo ponositi.

Jesi li već i prije sudjelovao u raspravama i panelima? Znamo za tebe da si sjajan retoričar, elokventan i brz na jeziku…

– Sudjelovao jesam. Ali moram priznat da osobno nisam najsretniji svojim govorničkim sposobnostima. Puno prebrzo pričam pa znam biti nerazumljiv, a jezik mi je nekad i prebrz pa me preduhitri u slaganju koncizne misli. Znam biti brzoplet. Mislim da sam u pisanoj formi kad si dam nešto više vremena bolji i jasniji.

Kakvi su ti prvi dojmovi nakon stjecanja novog statusa?

– Dobri i pozitivni. Vidim ovo kao jedno novo i svježe poglavlje. Posao je velik, ali ga se ne bojim. Pogotovo ne uz dobre suradnike. Moram reći i da  me malo zatekao velik broj glazbenika iz svih glazbenih sfera koji su mi iskreno čestitali. Mislim, drago mi je da je tome tako. Ali da sam iznenađen – jesam. I to ugodno.

Karijera glazbenika

Kad smo već pri ovom ugodnom razgovoru, tvoja se karijera muzičara proteže već 30 godina, što je impresivno s obzirom na tvoju dob.

– Pa da, rano sam počeo. Prvi sam nastup imao ’93. u Palachu, na RiRocku naravno. Tad sam imao šesnaest godina. Vrlo brzo su ti moji glazbeni projekti dobili neku pažnju, pa zahvaljujući i tebi koji si tad u Palachu bio pažljivi “kurator” riječke scene što mislim da si i danas. S Unlogicom je to stvarno eksplodiralo i s 18 sam već uredno svirao ozbiljne koncerte po Hrvatskoj, Sloveniji i, što je skroz ludo – Italiji. Treba počet kad si mlad i pun energije. Glupo je gubiti vrijeme.

Unlogic Skill upravo ‘slavi’ 25 godinu od objavljivanja Zakona, debi albuma. Hoće li se konačno vaš izdavač okuražiti staviti ga na vinil?

– Huh, pa iskreno, s izdavačem još oko toga nisam uopće kontaktirao. Ali hoću, dobro da si me opet podsjetio.

Ministrante si oformio za vrijeme korone, nije li tako? Kršili ste dakle zakone i družili ste se mimo propisa, haha…

– Pa zapravo, da, hehe. Ma ja već duže vrijeme imam spremljeno  “u ladici” tone riffova, tekstova, pa i gotovih pjesmica. Jednostavno mi je pandemijska koncertna pauza otvorila dodatno neko vrijeme da to sve posložim u obliku pravog r’n’r benda pa su se tako rodili Ministranti. Jako sam sretan tom našom bučnom družinom i veseli me rad u tom projektu kao i sve što nas čeka. A čeka nas puno lijepih stvari.

O rokenrolu…

Je li rock doista mrtav ili to je provokacija na razini Malcoma McLarena?

– Pa to je tema za jedan cijeli interview. Ta pjesma s kojom smo prvom izašli je nekakva samoironična antihimna. Nije samo provokacija (iako je nesumnjivo i to). Malo je to dublje iako se tako možda ne čini na prvu. Naime, moj je point, da skroz izbanaliziram stvar, bio da “znamo da je to što radimo u ovom trenu možda promašeno u smislu uspjeha i prođe, ali nas baš briga”. U toj priči smo secirali stanje na sceni kroz vrijednosti kako ih vidi jedan današnji 16godišnjak kojem se pružaju A i B opcije u izlogu. S jedne su strane “Bare i Majke” , a s druge “Turbofolk i trap-cajke”. S jedne su strane “umorni, stari muškarci”, a s druge “halteri, štikle i minjaci”. Nudi im se u izlogu A “jeans, koža i blato”. A u izlogu B “dijamanti, zlato, Armani, Gucci i Prada.” I svi (ili velika većina) bez greške biraju izlog B. A ja im zapravo uopće ne zamjeram. Samo naglas razmišljam u kojem je trenutku sve što je nama kao klincima bilo skroz uncool, novim klincima postalo ultimately cool i vice versa.

Iskreno, ja slušam najrazličitije glazbene žanrove (od elektronike preko hip hopa i indie alternative do bluesa i rocka) i nisam supkulturalno isključiv niti ikog osuđujem. A znam otići i na trap festival gdje mi bude zaista super i gdje skužim da je to danas “middle finger attitude” kakvog je nekad imao punk-rock što obožavam. A išao sam i na cajka tulume da vidim o čem se tu radi i jasno mi je zašto to ljudi vole. Nikog ne osuđujem. Samo propitkujem… U nekom širem kontekstu smo se mi zapravo usudili reći da je “car gol”, ali nas to uopće ne smeta. Ono što je jako zanimljivo je promatrati kako tu pjesmu doživljavaju kolege glazbenici i tko se u njoj našao prozvan. Ispao je to super lakmus.

Kako je zamišljen nastavak rada Ministranata? Album izlazi u kakvoj formi i kada?

– Album izlazi najesen. Najprije u digitalnoj formi na kojoj će vjerojatno biti svih 15 pjesama koje smo do sada stvorili. Onda slijedi vinilno izdanje sa samo odabranih 10. Datumom tog izdanja se ne bih igrao jer je zbog globalne gužve na vinilnim prešama prilično neizvjestan.

Smatraš li da je klima u Hrvatskoj povoljna za predstavljanje punokrvnog rokenrol benda?

– Kako sam i naveo prije, uopće nije povoljna. Potpuno je, čini mi se, tržišno besmisleno u ovom se trenu u povijesti čovječanstva baviti rokenrolom. Ne postoje (ili su malobrojne) radio stanice koje uopće puštaju takvu glazbu. To ide do toga da bendovi sami gitare svjesno i namjerno smanjuju u finalnom mixu da bi im radio uopće puštao pjesmu. K tome, novim je klincima sve to najčešće nerazumljvo i uncool jer je to mjuza koju su slušali njihovi starci. A njihovi starci trenutno ne slušaju više ništa. Dakle, nema baš previše publike ni rezona. Ali nas to ni prije nije sprječavalo da radimo ono što volimo i što mi mislimo da je cool. Rokenrol ionako nije nikad ni bio “glazba s predumišljajem.”

I nezaobilazno pitanje za kraj – LET3. Je li moguće da moramo čekati na novi album sljedećih nekoliko godina?!

– S Letom 3 je sve moguće.

(Dražen Baljak / Foto: Davor Batisweiler)