E moj Saša, gdje je sada ljubav naša?

Kakav „crni“ time out, pa da je riječ o Mariu Gomezu, Mandžukiću ili Balotelliju čekanje bi imalo smisla. Ali čekati Sašu Bjelanovića, čovjeka koji je u dosadašnjoj  karijeri „promijenio više klubova nego gaća“ gore je nego čekati Godota, jer mislim da će prije stići Godot nego li se Bjelanović ukaže na Kantridi.

Alternativa mu je onaj koji se snalazi jedino i isključivo
pod stijenama Kantride i gdje god drugdje da ode posve je izgubljen. Riječ je
naravno o Ahmadu Sharbiniju koji se uspješno riješio Hajduka ili Hajduk njega
ovisno o kutu gledanja i čeka poziv da se priključi pripremama na Rogli. Ahmad
voli Rijeku, barem tako kaže, a navijači ga baš i ne vole, i bude li zaista
predvodio „bijeli napad“ u narednoj sezoni svaki njegov potez biti će pod
posebnim povećalom jer nije baš na vrhu liste najdražih likova.

Puno se očekuje od Drage Gabrića, njegov otac, legendarni
vratar Tonči za svoga je boravka na Kantridi ostavio dubok trag, a bude li
Drago u skladu sa poslovicom prema kojoj „jabuka ne pada daleko od stabla“
moglo bi biti jako dobro i svakako bolje nego što je bilo prošle sezone.

Prijelazni rok Rijeke najmasovniji je i po imenima
najkvalitetniji u posljednjih nekoliko godina, no ne igraju imena. Nadajmo se i
vjerujmo da će Ugo Maranza i Elvis Scoria pripremiti momčad na sve napore i
izazove koji ih čekaju u novoj sezoni. Iskreno jedva čekam prvi prijateljski
ogled na Kantridi protiv ruskog Toma narednog tjedna, a i dani do početka
sezone odbrojavaju se u našem gradu poput iščekivanja velikog i sretnog
događaja.

Nogomet je opet in u Rijeci. Svi pričaju o vjeri u projekt,
svi ali baš svi vjeruju u bolje nogometne dane. Prilično krupne stvari odvijaju
se u tišini ali problem koji je Saša Bjelanović postavio kao takav ne bi bio
nerješiv da Zadranin osjeća Rijeku svojom kao što ju osjeća recimo Dario Knežević,
za kojega mi je posebno drago što se vratio.

Riječke specifičnosti netko prihvati ili ne prihvati, a onaj
koji ih je na prvu prihvatio je Paulo Obradović vaterpolski univerzalac koji je
Jug zamijenio Primorjem i čijim je dolaskom zaključen prijelazni rok na
Kantridi. Staro je pravilo da kada te netko porazi pokušaš učiniti sve da ga
oslabiš. Prošle sezone Primorje se pojačavalo igračima zagrebačke Mladosti,
ovoga je puta bila riječ o igračima Juga, Hoće li to biti dovoljno za naslov?
To nitko ne zna, no predsjednik Predrag Sloboda i prilikom Obradovićeva
autografiranja odbio je pričati o imperativima.

Možda ga baš zato volim i cijenim. Čovjek koji u svemu traži
nešto pozitivno i dobro, čovjek koji jako dobro zna da se život sastoji od
malih zadovoljstava dobri je duh ovoga sporta ne samo u našem gradu. No
Predsjednik je ipak manje dobri duh od jedne apsolutne legende. Ono što je
Milka Milinković to se teško da opisati. Milka je čudo pozitive, njezina
energija je nešto što se vidi jednom u životu. Činjenica da je dobila pozivnicu
za DEVETE paraolimpijske igre u Londonu govori dovoljno o njezinom značaju za
svjetski sport osoba sa invaliditetom. Milka Milinković osoba je kojoj se
čovjek mora diviti, mora ju poštovati i cijeniti. Ako još imate privilegiju da
Vam ispriča poneki „rafal viceva“ i da Vas počasti divnim smijehom napuniti
ćete se energijom i pozitivom i svi problemi činiti će Vam se rješivi. Milka je
više od sportaša, ona je više od običnog atletičara. Prije 40 godina krenula je
njezina olimpijska avantura u Heidelbergu, a London će biti kruna i čast.
Zaslužila je. Jer ona zna što je to ljubav prema sportu i prema gradu. Mislim
da bi Saša sa početka ove priče možda mogao ponešto naučiti od tete Milke.

Kažu ne događa se ništa, sezona je kiselih krastavaca, i
onda mi ovakvi događaji poput Milkinih devetih Igara vrate vjeru u sport i
sportaše, vrate vjeru u ljude. Zbog Milke i svih sportaša kojima nije baš lako
opet ću spomenuti onu našu riječku Krepat ma ne molat!