Tako
dakle na svijetu postoje ljudi, biljke i životinje. I žene. One su izgleda
pristigle kao vanzemaljske robinje s nekog drugog planeta, budući da se po
svemu da zaključiti kako muškarci nikada u povijesti nisu smatrali žene sebi
ravnima, jednakima, ili slično. A kako bi ih i shvaćali kao ravnopravnim živim
bićima kada sve velike i važne svjetske naracije, počevši od onih
najutjecajnijih – religijskih – stavljaju žensko biće u inferioran položaj.
Uzeti ću Bibliju kao početni primjer – Eva je stvorena od Adama. Ona je samo
njegov dio. U mitu o nastanku svijeta antičke Grčke, koji je upisan u mitu o
Prometeju, nalazimo žensku figuru Pandoru, koja naime nema vlastiti mit, već je
samo dio muške priče.

I
tako dalje: kroz cijelu povijest čovječanstva (muški rod) žene su čekale i
čekale da uđu u povijest. A ulazile su u povijest jedino ako su muškarci
govorili o njima, a onda su stereotipno prikazivane kao samo varljiva bića,
lijepoga izgleda i tašte naravi, kao ljubomorne i slabe, opasne ili pak samo
kao oruđe ili sredstvo. Tako je jadna Pandora poslužila samo kao sredstvo u
igri muškaraca (jer je njihova igra važna i veličanstvena), a Zeus je učini
prekrasnom mladom djevojkom koja je prošetala ulicom noseći svoju kutiju punu
zala.

Ako
su neki pomno pratili na satovima povijesti ili književnosti u školi, znaju da
je Grčka bila robovlasničko društvo. Velikani su uzimali privatne sluge –
robove, kojima je bilo dopušteno malo toga. Ali znatno više toga nego grčkim
ženama. Budući da je Grčka kolijevka filozofije i cjelokupne Europe, sve te
ideje su se duboko usadile u zapadnjačko društvo. Žene dakle nisu bile
uključene u povijest, jer nisu važne i nemaju vremena za bavljenje muškim
poslovima; a ti poslovi su bili koloniziranje svijeta i potčinjavanje svih
ostalih “nižih” kultura. No to je svima već jasno.

Ono
što ja želim reći jest, da mi je tek nedavno nešto kliknulo u glavi kada sam
shvatila da zapravo ne postoji žena filozofa, žena književnica ili žena uopće u
bilo kakvoj “važnoj” povijesti. Nikad nisam to povezala sa činjenicom
da je njima sustavno od početka vremena usađena ideja inferiornosti, pa eto
tako na jedvite jade, neke žene su uspjele i objaviti svoje glasove u 19.
stoljeću. A filozofkinje tek nedavno. Teška je ta borba u uspostavljanju
ravnoteže kad je jedna strana ustrajno činila samo sebi u korist. Mir, mir,
mir, nitko nije kriv. Što je tu je i na nama je da izgradimo bolji svijet.

Virginia
Woolf rekla je da ako žena želi pisati treba joj vlastita soba i stalni novčani
prihod. Njena kratka knjiga naslovljena “Vlastita soba” prekrasno
razlaže povijest žena u književnosti i društvu, te jasno upućuje i samim stilom
pisanja kako ženin život teče drugačije od muškog. Njen dan, njen tok misli
stalno biva prekinut činjenicama vanjskog svijeta – novac, djeca, muž i slično.
Upravo zato vlastita soba. Mjesto mira u okrutnom svijetu gdje će misli teći
neprekinuto i žena će napokon imati vremena za sebe i svoje misli, koje nisu
nimalo glupe, tašte, opasne i nadasve bedaste. I žene imaju štošta za reći.
Samo nam treba vremena da izrečemo svoju misao, jer naime, muška misao ima
povijest, tu monolitnu povijest na koju se referira, a žena kreće od početka.
Nema pomoći. Sama svojom snagom i snagom ostalih žena uspijeva ovladati svojim
mislima, a onda i svojim tijelom. No ova priča feminizma duboka je i višeslojna
koja je upravo zbog toga teška i izaziva oštre reakcije, poput iritacije i
ljutnje. Upravo zato i funkcionira. Jer da ne izaziva, bila bi uzaludna. Priča
o ženi više nije plavokosa i ljupka, ona je ružna istina koja peče, ona je
uistinu ženska.