Prema
izvješću UN-a, jedna od tri žene u svijetu tijekom svog života doživjet će neki
oblik nasilja. Hrvatska ovaj trend, naravno, prati u stopu. Prema službenim
podacima Ministarstva unutarnjih poslova, od dvadesetak tisuća prijavljenih
djela godišnje, u 63 do 71 posto žrtve su žene, ovisno o godini. Sociolozi
tvrde, da ako je godina bila rodna, onda je taj postotak nešto manji, ali kada
godina podbaci, onda se poveća.
No
treba obavezno reći da su ove brojke samo pokazatelji trenda. Riječ je podacima
koji se odnose na prijavljene slučajeve. U stvarnosti, ova stravična slika puno
je strašnija: Kada je riječ o samo obiteljskom nasilju, na 1 prijavljeni slučaj
dolazi 10 neprijavljenih, dok u slučaj silovanja taj omjer iznosi 1:15 (po
nekim procjenama i daleko više). Pomnožimo li to sa službenim brojkama i
podijelimo sa brojem žena u populaciji stanovništva, dobivamo alarmantnu
statistiku od koje čovjeka hvata jeza.
Što
dakle, reći? U prosjeku, svaki treći muškarac koji čita ovu kolumnu treba se
stidjeti ovih brojki, stati pred ogledalo i upitati se: JASAM LI JA NORMALNO
LJUDSKO BIĆE?
Ali,
budimo realni, niti ostala dva koji sad kraj monitora klimaju glavom nisu
potpuno nevini – uključujući i mene… Činjenice su neumoljive: Niti jedan od nas
normalnih nije član neke muške udruge
za borbu protiv nasilja nad ženama. A koliko je to nenormalno govori i to da takve
udruge uopće i nema. Sve koje
postoje su ženske. Od strane našeg muškog roda nije pokrenuta niti jedna takva inicijativa.
Jedini
koji nam u ovo vrijeme spašava obraz je splitski sudac Dinko Mešin, koji je
jednom nasilnom hrvatskom mužu odrebatio
osam godina zatvora, i postao heroj ženske strane nacije. “Sve muški, a samo
jedan Muškarac!” – reče jedna žena. A predsjednica udruge B.a.B.e., Sanja
Sarnavka, kad je čula da je presudu donio sudac, a ne sutkinja, komentirala je
da ga “moraju predložiti za počasnog člana udruge”.
– Koliko je meni
poznato, prema podacima kojima mi raspolažemo, niti jedna do sad izrečena kazna
se ne može usporediti s ovom…. Čestitam sucu na tome, kad bismo imali još deset
ovakvih presuda, onda bi nasilnici znali što ih čeka i vjerojatno bi razmislili
hoće li im žena i dalje biti boksačka vreća. Kod nas se u 90 posto slučajeva
nasilnicima izriču prekršajne kazne, i to novčane, pa onda ispada da cijela
obitelj ispašta kad se to mora platiti. Daljnje je pitanje hoće li društvo nešto
učiniti da tu ženu osnaži i osposobi je da bude majka svojoj djeci – zaključuje Sarnavka, i vraća nas na sami početak ove kolumne.
Ekonomska
nesigurnost jedan je od glavnih razloga zašto žene ostaju u nasilnoj bračnoj
zajednici. Govoreći o važnosti borbe za prava zlostavljanih i silovanih žena, poznata
feministička književnica Eve Ensler, na susretu s istarskim aktivistkinjama u
Puli ovoga ljeta, upravo je naglasila ovu problematiku, koja u doba ekonomske
krize i uvjetima neoliberalnog kapitalizma
poglavito dolazi do izražaja.
Onesposobljena
da samostalno skrbi o sebi i djeci, zlostavljana žena primorana je trpjeti
nasilje. Bez odlučne potpore državnih institucija, u zaostaloj kulturnoj sredini
gdje se stoljećima ženu i marvu smije udariti, ona je potpuno nemoćna. Kako joj
pomoći?
Da
ne ostanemo samo na praznim riječima, evo i jednog konkretnog prijedloga:
Dakle:
Detektirali smo PROBLEM. Prva REAKCIJA je odlučna pravna zaštita po uzoru na splitski
kazneni slučaj. A onda ponuditi trajno RJEŠENJE: Napadom na ženu, muškarac
dobiva otkaz, a isto radno mjesto popunjava žena. Prednost u natječaju imaju
žrtve nasilja. Obzirom na veliki broj otkaznih kandidata, raznih zanimanja i profesija (pravilno raspoređenih po svim
gradovima i županijama) sve zlostavljane žene ubrzo bi bile egzistencijalno zbrinute.
Poštovani predsjednički kandidati, evo vam
predizborni adut.
Podijeli na društvenim mrežama