Emil Blažević, naš učo u Metropolitanu

A tako ne mora biti, slijedeći
podatak koji veli kako je Trnina u svom ostavljanju traga u Metu imala
zanimljivo hrvatsko društvo.

Baš poput nje, koja na
tomu mjestu nije samo pjevala, nego i davala poduke iz pjevanja, isto je činio
još jedan našijenac, rodom s riječkoga područja. Kraljevičanin Emil Blažević radio
je najveći dio svoga radnog vijeka, duže od dva desetljeća, kao redoviti nastavnik
u Metropolitanovu pjevačkom Studiju, odgajajući 
naraštaje budućih glasovnih vladara američkih opernih pozornica, i ne
samo njih. A sve je počelo nimalo blizu njujorškoj vrevi i prestižnom Metu, u
bakarskoj Nautičkoj školi, za koju bismo – uza svo poštovanje njenih stručnih
kadrova – teško ili nikako pomislili da bi mogla biti rasadište svjetski uvaženih
glazbenih imena. Čudna je volja Neptunova, tko zna što se kuhalo i kuha na
njegovu obrazovnom trozupcu dok hita dubinama Bakarskog zaljeva…

Rođen 1880 godine, kao
i mnogi kraljevički dječaci, Blažević je osnovnu školu krenuo nadograđivati plovidbenim
znanjima u susjednom Bakru i stekao diplomu pomorskog kapetana. Život na brodu
imao je svojih čari, želja za širenjem osobnih vidika špartajući duž svjetskih
meridijana i paralela 18-godišnjem se momku morala pokazati privlačnom, pogotovo
potkraj 19. stoljeća, u doba bez televizije, interneta i satelita, pa još ako
je na jedrenjaku… Nije mu potrajalo. Na pritisak brižne majke, koja se nije
dala pomiriti s mogućnošću da joj sin na nekom od takvih putovanja završi tko
zna gdje i tko zna kako – a što se razmjerno često događalo – mladić je nakon
nekoliko plovidbi odlučio ostaviti more. Da valjda bude što dalje od njega,
zaputio se prema Alpama, u Graz, gdje se upisao na Trgovačku akademiju.

Jesam li zaboravio
pripomenuti kako je Blažević već kao dečkić u Kraljevici znao zapjevati,
štoviše dobiti pohvale upućenijih sugrađana na račun svoga ugodnoga, baršunastog
baritona? Ako jesam, nije na tu svoju odliku zaboravio Blažević. I ništa u tomu
ne znači što je dječakova obitelj ostavila prve lokalne pjevačke korake po
strani, sve unatoč lijepim riječima o dječakovu talentu što su godile
roditeljskom uhu, te ga uputila podalje od, smatrali su, nepouzdane pjevačke
karijere.

Blažević je u svojoj
dvadesetoj odlučio objediniti sve svoje strasti – za putovanjima, pjesmom i novim
doživljajima – pa napušta Graz, ukrcava se na jedan od brodova duge plovidbe i
kreće preko velike bare. Godina je 1900., u SAD-u još ne postoje imigracijska
ograničenja, a na tu sretnu okolnost nadoveže se susret s čovjekom našeg
porijekla u Chicagu, zaposlenom kao redaktor u „Hrvatskoj“, prvom listu za
hrvatske useljenike u Americi. Čim je omirisao dinamizam novinarskog posla,
Blažević kaže ozbiljno da novom radnom izazovu. To je potrajalo nekoliko
godina, dok nije dobio informaciju kako u gradu Buffalu djeluje studij
pjevanja, na što su stare sklonosti ka notama iznova eruptirale na površinu.
Pokretač priče nije bila ambicija da u očima okoline postane zvijezda,
jednostavno je volio glazbu, tragom čega je pomislio kako bi bilo krasno proći
kroz život, ili koliko se već uzmogne, kao koncertni pjevač.

Studij je potrajao prilično,
osam godina, za vrijeme kojih je mladić s Kvarnera stjecao znanja i vještine
pod rukom uvaženih pedagoga. Rezultat je početak solističke karijere u raznim
izvedbenim varijantama, uključujući nastupe u opernim komadima. U New York se
preselio 1910. godine i ostao mu vjeran do konca života, što se dobrim djelom
trebalo zahvaliti mogućnošću učestalih nastupa na živahnoj gradskoj koncertnoj
sceni. Publika je zapazila kako je na pozornici istančan, osjećajan interpret, pa
je privukao i glazbene znalce. Oko Blaževića se također počeo okupljati krug
mladih poklonika glazbe, koji su od majstora poput njega poželjeli naučiti što
više u umjetnosti belcanta, čineći to u njegovoj glazbenoj školi, koju je u
međuvremenu pokrenuo. Glas o odličnom nastavniku širio se, što će ga 1936.
dovesti do imenovanja redovitim nastavnikom pjevanja u Studiju Metropolitan
opere.

Tu će se pod Blaževićevom
pedagoškom rukom uspješno razviti brojni nadareni mladi američki glasovi. Za
jednog od svojih ne baš čestih posjeta Rijeci, ljeta 1953. godine, kada je
stigao na kraći odmor – a ovdje će ga doživjeti kao okretnog, elegantno
odjevenog starčića vedrog lica i živahnog pogleda kroz naočale – Blažević će donijeti
fotografije dijela svojih učenica i učenika, te ne bez ponosa pokazivati kako
svaka od njih ima rukom pisanu posvetu dragom nastavniku. Očekivano, rad u
Metropolitanu dovest će ga i do prijateljstava s najvećim pjevačima koji su
iskusili tamošnju pozornicu.

Premda je postao
cijenjeno pjevačko i pedagoško ime, Blažević nije zabravljao koliko je dobro
biti što kompletnijom glazbenom osobnošću, pa je profesionalni profil proširio
dirigentskim i skladateljskim radom. Zanimljiv može biti ujedno podatak kako se
potrudio popularizirati tamburicu kao hrvatski instrument u američkim glazbenim
vodama. Radeći skoro do posljednjih dana života, preminuo je u New Yorku
listopada 1960. godine.

Daleko je „velika
jabuka“, blizu je bakarska Nautika. Tko zna kakva nas još biografska
iznenađenja čekaju iz njenih školskih prostora, s notnim
crtovljem ili bez njega, po uzoru na raspjevanog pomorskog kapetana Emila
Blaževića.