Emocionalna inteligencija – podsvjesna kontrola uspjeha

Hvala
Zoranu Slavniću za ovu fantastičnu izjavu. Studentima kineziološkog fakulteta
preporučam da ju pozorno pročitaju i dobro zapamte. A onima koji pri tom ne osjete
trnce, toplo savjetujem da se ispišu s fakulteta. Ovaj test je nepogrešiv –
nema popravnog i o tome nema razgovora. Tko može neka shvati.

Sport
je emocija, ali u naletu strasti prednost imaju sportaši s karakterom:

Mentalno
čvrst sportaš ima pozitivan stav o sebi (svojem izgledu, svojim sposobnostima ,
svojoj poziciji i ulozi u ekipi )…. i drugima (vjeruje u njihovu
dobronamjernost, njihovu naklonost, njihove sposobnosti). Pozitivan stav
mentalno čvrstog natjecatelja lišen je predrasuda i neprovjerenih vjerovanja
neovisno o njihovu pozitivnom ili negativnom predznaku). …Kao rezultat
pozitivne, ali i realne usmjerenosti  na
sebe i druge, u takvog sportaša pojavljuje se velika razina pozitivne
integriranosti koja mu omogućava iskorištenje svih drugih njegovih potencijala
– i motoričkih i mentalnih. (S. Trninić)

Ali nije samo sportska učinkovitost jedini benefit takvih sportaša.

Sjećam se vrlo zanimljivog događaja na jednom nogometnom derbiju,
negdje početkom osamdesetih. Bila je to utakmica visokog rizika koju je Dinamo
igrao na užarenom gostujućem terenu. Pred prepunim stadionom momčadi izlaze na
teren. Službeni spiker čita sastave momčadi. Na spomen svakog imena igrača u
plavim majicama stadionom se ori zvižduk. A onda, odjednom, tajac.  Ime Velimira Zajeca izaziva spontano
poštovanje. Zeko je ipak preveliki gospodin
– kapa do poda majstore.

Čudesna je ta magična snaga ljudskog karaktera – toliko da moderan
sport sve više postaje svjestan vrijednosti usmjerenog sportskog odgoja mladih
sportaša. Ali pazite sad: U modernom shvaćanju sportskog treninga nije riječ o klasičnom
učenju. Suvremeni trener postaje psiholog koji motivira. Njegov je primarni cilj
probuditi užitak u igri do granice
kada ono igraču postaje i jedini smisao.
Na početnoj razini sportskih škola, u radu s najmlađim uzrastima, ovo pravilo
postaje Sveto pismo. Pokušaj da se u djeci probudi želja za pobjedom je kameno
doma sportske psihologije.

Isto pravilo vrijedi i za druge oblasti, poglavito umjetničke profesije:

Jedan
skladatelj ovako opisuje trenutke kada mu stvaranje ide najbolje:

Sami
ste toliko ushićeni da gotovo imate osjećaj da ne postojite: to sam iskusio već
nebrojeno puta. Čini mi se da mi ruka radi samostalno i da nemam nikakve veze s
onim što se događa. Ja samo sjedim i promatram, prepun strahopoštovanja i
čuđenja. Note izviru same od sebe. (Mihaly Csikszentmihalyi)

Ovaj tijek unutarnjeg doživljaja prekida svaka misao o uspjehu i
neuspjehu. Zato potreba za promjenom obrazovne paradigme koja potiče
kompetitivne vrijednosti u društvu postaje primarna  evolucijska spoznaja. „Biti konkurentan, bolji
od drugih“ polako ali sigurno odlazi iz školskih udžbenika. Svijet se napokon
budi iz inducirane kome izazvane ovom krivom obrazovnom mantrom 20-og stoljeća.
Koliko god se trudili biti bolji, uvijek netko zaostaje za puni krug i tone u
apatiju, zato novi vijek donosi zaokret u svjesnosti: Kompetitivni nagon ustupa
mjesto empatiji.  

Budući odlikaši namjerno će propustiti trkaće da ih prestignu i rado
zapljeskati tuđoj pobjedi. Poznavao sam jednu Sanju koja je to rado činila na
svakoj školskoj utrci, mada je bila najbrža od svih. Umjesto sportske slave
radije bi stala negdje na pola puta prije cilja i pričekala svoju najbolju prijateljicu
da podijeli sa njom titulu posljednje u grupi. Bila je za korak ispred svoga
vremena, ali ovu prednost ispred zaostalog svijeta njeni nastavnici, (mentalno
baždareni na sportski rezultat) nisu vidjeli. Da kojim slučajem jesu, mogli su
od nje stvoriti olimpijsku pobjednicu. Jer danas je jasno kao dan: Užitak u igri, neopterećenost time da
se bude prvi ili zadnji, garancija je uvijek vrhunskog sportskog rezultata.

Učenje

Prva
prigoda za formiranje sastavnih elemenata emocionalne inteligencije javlja se u
najranijoj dobi, premda se ove sposobnosti nastavljaju oblikovati tijekom
čitavog školovanja. Emocionalne sposobnosti koje djeca stječu kasnije u životu
nadograđuju se na one stečene u najmlađoj dobi. A te sposobnosti glavni su
temelj cjelokupnog učenja. U jednom izvještaju ustanove ‘National Center for
Clinical lnfant Programs’ naglašava se kako školski uspjeh toliko ne ovisi o
fondu činjenica kojima dijete raspolaže ili o dragocjenoj sposobnostičitanja,
koliko o emocionalnim i društvenim pokazateljima: samopouzdanju i
zainteresiranosti.

 

Djetetova
spremnost za školu ovisi o najtemeljnijem od sviju znanja, kako učiti. U

izvještaju
se navodi sedam ključnih elemenata ove presudne sposobnosti – a svi su

povezani
s emocionalnom inteligencijom:

 

1. Samopouzdanje. Osjećaj kontrole i
ovladavanja svojim tijelom, ponašanjem i svijetom; djetetov osjećaj da je vjerojatnije
da će uspjeti u onom čega se prihvati, te da će mu odrasli pomoći.

2. Znatiželja. Osjećaj da je doznati nešto
novo pozitivan korak i da dovodi do užitka.

3. Svrhovitost. Želja i sposobnost za
ostvarivanje utjecaja i ustrajnost u pokušaju postizanja cilja, povezana s osjećajem
sposobnosti i učinkovitosti.

4. Samokontrola. Sposobnost moduliranja i
kontroliranja vlastitih postupaka na načine primjerene dobi; osjećaj unutarnje
kontrole.

5. Povezanost. Sposobnost ostvarivanja interakcije
s drugima na temelju međusobnog razumijevanja.

6. Sposobnost komuniciranja. Želja i
sposobnost za verbalnu razmjenu zamisli, osjećaja i stečenih pojmova s drugima.
Povezana s osjećajem povjerenja u druge i užitka u interakciji s drugima, među njima
i odraslima.

7. Spremnost na suradnju. Sposobnost
uravnotežavanja svojih potreba s potrebama drugih u određenoj skupnoj aktivnosti.
(Daniel Goleman, Emocionalna inteligencija)

 

Neke su zemlje, u svojoj obrazovnoj praksi, već poprilično odmaknule u
ovom smjeru. Mi ćemo još malo pričekati. Poručili su Krstići da je
pukla guma na putu.