Često sam trčkarao amo-tamo k’o muha bez glave kad se zabija u čisto prozorsko staklo u pokušaju da se dočepa otvorenog prostora. Uzroke sam tražio uglavnom u području koje bih nazvao ‘dokazivanje’. Što god da bih pokušao napraviti nailazilo bi na odbijanje i sumnjičavost. Pomišljao sam da je vrijeme da se povučem.
Ne moram se više baviti psihologijom ljudi koji me okružuju, sukobima i promišljanjima o mogućim posljedicama. Nekad sam dobro stajao s kondicijom slušanja ljudi, balansirao između zaraćenih individua. Ali ta aktivnost zasukanih rukava počela me iscrpljivati, zaželio sam se praktičnog rada koji će mi dati konkretne rezultate. Pa sam napravio drastičan rez i domislio se jednostavnom rješenju – balast koji me koči ću odbaciti. Buka u mislima bila je golema stoga sam morao pronaći razumnu stranu sebe jer vrijeme je prolazilo, a iščekivanja me nisu više ohrabrivala.
Uvijek se dogodi neka situacija u životu koja te transformira, promijeni do te mjere da pomisliš kako si naglo izgubio snagu za uzgon. Entuzijazam odlazi u povijest, gibanje mase te povuče i pogubiš se u disharmoniji sa sobom. No, umjesto da potpišeš predaju, mali je signal pristigao iz zaklonjeg mjesta uma i započeo trip spašavanja. Ono područje ostave u kojem probiremo prijatelje, poznanike, kolege, knjige, ploče, filmove, sportove, sav taj inventar odjednom postaje jasan i s nekim djetinjim užitkom počinješ razvrstavati bitno od nebitnog, s olovkom među zubima bilježiš što gdje pripada, i taj skučeni prostor, čisteći ga, postaje širim, ponovno nepreglednim, kao u doba nevinosti. Naravno, to ne znači da ćeš se odreći šetnje po supermarketima i kupovine nepotrebnih bedastoća, bila bi šteta odreći se onih sitnih zadovoljstava zbog kojih ti srce poskoči i ubrza od veselja motivirano pogledom na, primjerice, neku čokoladicu. Pa nisi zombi, te talente prepuštaš američkim glumcima, stoga se nagradiš tim malim znakom – štogod ono bilo – jackpota, podrediš se neodoljivoj želji, zašto ne.
Jednom kad se pokupiš iz nečijeg društva koje te čini tjeskobnim i nesigurnim, najprije teturaš kao da si se upravo opijao najjeftinijim džinom, no nakon nekoliko koraka na svježem zraku ta zlovoljna prisutnost počinje nestajati, koljena te drže uspravnim, gotovo te obuzme veselje i lakoća postojanja. A nakon što si i noć prespavao, sutradan, svjestan da si izbjegao mogući štokholmski sindrom, slobodan, obasipaš okolinu izjavama ljubavi i zajedništva, čak i pretjeranom količinom radosti. No, i ta agresivna manifestacija egzaltiranosti ubrzo splasne, pa se otrijezniš od mamurluka i naprosto nastaviš živjeti zahvalno bez onog otužnog osjećaja ovisnosti o tuđoj dobroj volji.
Najneobičnija stvar je da se epifanija dogodi u nekom običnom danu kojem ništa nije prethodilo, nikakav emocionalni potres, najava detalja koji bi pomogao da se bolje razumije to što će se dogoditi. Grom iz vedra neba, silazak izvanzemaljaca na planet, bilo što, volimo kad nam sudbina jasno poručuje što nam je činiti. Ali sve je izostalo i u tišini koja je naglo uslijedila shvaćaš da tvoj ili tuđi potez i riječ ostavljaju svoje posljedice, izrečeno se zauvijek zakuca u srcu i ostane tamo, a na tebi je samom da li želiš živjeti ponižen s mučninom u želucu ili zlokobnu seansu ostavljaš daleko iza sebe, zajedno s njezinim autorom.
Podijeli na društvenim mrežama